Možemo li prepoznati zlostavljača i kako pomoći žrtvama nasilja u obitelji?

Izbo suprugu, ubio punicu, a potom i sebe, najkraći je rezime onoga što se prošle subote dogodilo u bjelovarskom Radničkom naselju, a o čemu su izvijestili gotovo svi mediji.

Nakon početnog šoka i upozorenja na problem femicida, pitanje nasilja nad ženama će za većinu pasti u prašinu zaborava do sljedećeg ubojstva. Kao i svakog puta do sada i ovoga su se puta prenosile izjave susjeda o tome kako je to bila materijalno sređena, mirna i radišna obitelj s kojom nije bilo nikakvih problema, a kako je muškarac bio miran, pozdravljao je na ulici. Ne bi se za njega reklo da će u naslijeđe ostaviti pokušaj ubojstva, ubojstvo i samoubojstvo. To postavlja pitanje možemo li prepoznati nasilnika i obitelj u kojem se nasilje odvija, postoji li neko tipično lice nasilja? Ne postoji. Nasilje nosi bezbroj maski, a i žrtva i počinitelj mogu biti svih obrazovnih i ekonomskih struktura. Zlostavljača se ne može prepoznati po izgledu, kao ni po tome kakav je u društvu u kojem može biti fin, zabavan, miran.

Znaci upozorenja

Nasilje nije uvijek lako detektirati, ali onom fizičkom nerijetko prethode drugi oblici koji su alarm za uzbunu.

-Ako smo u odnosu u kojem se ponekad osjećamo zarobljeno, u kojem nam se ograničava sloboda kretanja, govora, mišljenja ili smo na bilo način u podređenom položaju ili trpimo bilo koji oblik nasilja kao što su vrijeđanje i prijetnje važno je da to osvijestimo i reagiramo – kaže voditeljica bjelovarske sigurne kuće Iskrica Strčić.

 

Međutim, problem je što žrtve često same ne registriraju nasilje kojem su izložene. Ne primjećuju ga kao neki koji promatraju sa strane.

-One se naviknu živjeti u tom stanju ugroženosti i stalne pripravnosti opravdavajući nasilnika moguće iz nekih emotivnih razloga. Često i otupe na takve situacije sve dok nasilje ne eskalira i tada one shvaćaju da su životno ugrožene, da nasilje moraju prijaviti i da je reakcija potrebna kako bi se spasile – ističe Strčić.

Ipak, nasilje se i dalje teško odluče prijaviti. Zlostavljačima je bitna kontrola i zbog toga žrtve postupno odvoje od njihove okoline kako bi ih učinili ovisnom o sebi i s malo ljudi na koje se mogu osloniti. Žrtve nasilje ne prijavljuju i zbog financijskih razloga, nedostatka podrške, preblagih kazni, straha, srama, nepovjerenja u institucije.

-Mi smo tradicionalno društvo i u tom tradicionalnom pristupu rješavanja pitanja nasilja u obitelji odgovornost je na ženi. Ona je ta koja je odgovorna za sigurnost, ona je ta koja bi trebala reagirati, prijaviti. Od nje se očekuje i da nađe način kako će se zaštititi od nasilnika i kada on izađe iz zatvora jer smo imali slučajeva kada smo vidjeli da oni ne odustaju – navodi probleme predsjednica Here Križevci Marina Švagelj Jažić.

 

Kako pomoći žrtvama

Žrtve nasilja će se kada se ohrabre prvo povjeriti bliskim osobama, a kada nam žrtva nasilja odluči ispričati kroz što prolazi tada je važno ne osuđivati ju, slušati ju, dati joj do znanja da smo uz nju bez obzira na to što odluči.

-Ne trebamo joj govoriti što da radi i ne trebamo ju siliti ni da prijavljuje nasilje, ali ni da se vraća nasilniku. Trebamo ju pustiti da govori o tome što joj se dogodilo, ne napadati ju zbog toga što ostaje s nasilnikom ako je tako odlučila. Trebamo poštivati njenu privatnost i zadržati informaciju za sebe ako je ona tako zatražila – savjetuje Švagelj Jažić.

I Strčić i Švagelj Jažić se slažu da žrtvama treba reći da za ono kroz što prolaze nisu same krive već da je sva odgovornost na zlostavljaču, a iako ne mogu promijeniti njega, mogu okolinu u kojoj se nalaze. Stoga se iako ju se ne treba prisiljavati na prijavljivanje, treba raspitati o tome koje institucije i udruge joj mogu pomoći, a ako procijenimo da je u opasnosti trebamo s njom pripremiti plan bijega pri tome pazeći da njena sigurnost uvijek bude na prvom mjestu.

-Možemo ju ohrabriti da se pripremi za žurni izlazak iz takve veze i da sa sobom ima one stvari koje će joj biti potrebne kao što su osobni dokumenti, putovnica, novac, bankovne kartice, sve bitno što je vezano uz nju i djecu – savjetuje Švagelj Jažić.

 

No, ono što je još važnije je, ističe Švagelj Jažić, da se kao društvo počnemo baviti uzrocima i propustima kako bi shvatili što je dovelo do današnjeg stanja jer ove godine u Hrvatskoj je ubijeno pet žena, prošle u isto vrijeme jedna. Cijele prošle godine ubijeno je devet žena pri čemu su većinu ubili njihovi bivši ili sadašnji partneri. Udruge koje se bave žrtvama nasilja stoga pitaju – koliko žena treba biti ubijeno da bi se nasilje počelo prepoznavati i adekvatno sankcionirati.