Selo živi dok ima školu, provjerili smo kako je ići u onu s niti deset učenika

Pitomi Kip u općini Sirač na samom rubu Bjelovarsko-bilogorske županije ima tek 146 stanovnika, ali može se pohvaliti vlastitom školom, Područnom školom Kip koja je zbog dotrajalosti stare školske zgrade sagrađene još 1915. pred koju godinu preselila u učiteljski stan. U toj školi sjedi sedam đaka u jednom kombiniranom razredu, bilo ih je nekada i 12, ali kako idu godine tako i broj učenika pada. Sada ih je sedam i to četvero u četvrtom razredu, jedan učenik u trećem, jedan u drugom i jedan u prvom razredu. Jedini prvašić je Fran Tutić koji je u svojih prvih malo manje od mjesec dana nastave već svladao dosta gradiva.

-Naučio sam učiti i pisati slova. Nije teško – kaže Fran koji u školu voli ići.

No, ne treba to što je naučio uzeti olako jer nikako nije jednostavno jedini u školi ući u novi svijet slova, brojki, zadaća i sam se uhvatiti sa svim tim u koštac kada svi oko tebe to već znaju. Dobro to shvaća i njegov školski kolega koji sada kada je u trećem razredu zna sve tajne školskog života, ali prije dvije godine je bila druga priča.

-Bilo me strah zato što sam vidio zadatke svog starijeg brata i bili su tako teški, nisam imao pojma što je to. Sada mi nije teško – iskreno svoje iskustvo opisuje Jakov Grgić.

 

 

No iako je Fran jedini prvašić, u razredu nije sam. Sjedi kraj svog bratića Michaela koji je lani bio u njegovoj situaciji, a ima i snažnu podršku starijih učenica i učenika.

-Pomažemo mlađim učenicima, naprimjer kada dođe prvašić i ne zna koji je predmet ili koja mu bilježnica treba kao sada Fran, onda mu netko pomogne – priča Lara Horina koja je kao učenica četvrtog razreda već ‘starosjedioc’ škole u Kipu.

Nije takva podrška ništa čudno.

-Kod nas je uvijek pravilo da o prvašiću brinemo svi prvih mjesec dana i da se on osjeća kao kod kuće – otkriva njihovu tajnu učitelj Grga Kašljević i dodaje da nije rijetkost da prvašić sjedne kraj njega za stol i da i tako uče.

Uz učitelja Kašljevića koji ih podučava većini predmeta u školu dolaze i učitelji njemačkog jezika, informatike i vjeronauka. No, kako je učiti u kombiniranom razredu kada se predaje gradivo sva četiri razreda, je li to zbunjujuće za same učenike?

-Nije zbunjujuće. Naviknemo se svi i onda je lako – sliježe ramenima Lara kojoj to nije ništa neobično.

Michael Bureš koji je na početku drugog razreda nekada ipak nije siguran koje gradivo je “njegovo”.

-Nekada je malo teško, ponekada se zbunim – priznaje taj drugašić i dodaje kako je sada ipak lakše jer zna čitati, pisati, zbrajati, oduzimati.

Ima učenje u kombiniranom razredu i svojih prednosti jer stariji učenici uče pomagati drugima, a mlađi ‘pohvataju’ i gradivo onih starijih. Upravo je Michael primjer toga jer se, kroz smijeh priča učitelj, voli ‘petljati’ u starije razrede, pa je lani kao prvašić davao odgovore trećeg razreda, a i sada kada je u drugom razredu odgovara kada se nešto pita učenike iz četvrtog razreda. Kašljević je učitelj već 19 godina i svih 19 radi u kombiniranom razredu od čega 11 upravo u Kipu. Prednost malenog razreda je što se može više posvetiti svojim učenicima, ali ipak je lakše kada 20 učenika uči isto gradivo nego kada za njih 7 mora pripremati četiri različita i tako svakog sata. Da bi to uspjelo, da bi svi naučili što moraju naučiti, a da pri tome mlađima ne bude preteško, a starijima dosadno potrebno je i dosta fleksibilnosti.

-Nekada moramo produžiti sat matematike, hrvatskog jezika, prirode, pa uzmemo malo od tjelesnog koji nam onda malo kraće traje jer u maloj dvoranici ni ne možemo puno toga napraviti. Iz obrazovnih predmeta uspijemo sve obraditi da ne bi učenici bili zakinuti – ističe Kašljević.

 

Uz to, naglašava, ima sjajnu grupu učenika s kojima je užitak raditi.

-Stignemo sve obraditi jer podijelimo sat na način da kada prvi ili drugi razred uči nešto novo ostali imaju tihi rad kao ponavljanje ili rješavanje zadataka što sam im zadao, a nekada svi radimo istu stvar, pa nam je lakše. Na likovnom prilagodimo nastavnu jedinicu da ju svi mogu raditi – objašnjava učitelj.

Kako izgleda nastava?

Osim što sva četiri razreda nastavu imaju zajedno, nema razlika između te i drugih, većih škola.

-Igramo se, učimo i onda moramo biti tihi – sažima školsku filozofiju Tia Bureš iz četvrtog razreda.

Kako točno izgleda jedan školski dan opisuje predsjednik razreda.

-Dođem u školu, kažem ‘dobro jutro’, preizujem se, uđem u razred i sjednem, krenu predmeti, imamo odmor i to je to – opisuje školsku rutinu Borna Tutić, učenik četvrtog razreda.

Baš poput svih učenika i sedmero iz Kipa voli školski odmor jer to je vrijeme kada mogu igrati slijepog miša i čitav niz igara.

-Najviše volim kada se na odmoru igramo, a najdraža igra mi je ‘vatreni i ledeni’ – kaže Romana Kolar, učenica četvrtog razreda.

‘Vatreni i ledeni’ je niz igara u kojima su učenici podijeljeni u dvije grupe kroz nekoliko razdoblja i na kraju svakog razdoblja (primjerice od početka školske godine do Božića, pa od Božića do Uskrsa) ekipa koja izgubi pobjednicima mora donijeti slatkiše. Ne čudi onda da je učenički favorit. Što je sa samom školom i nastavom, vole li njih?

-Pa onako, ne volim baš. Zato što ne volim učiti, dosadno mi je – odgovara kao iz topa predsjednik razreda Borna dok učitelj u nevjerici i uz smijeh vrti glavom.

Iza Borninog još malo pospanog i šaljivog odgovora krije se kreativan i radoznao um koji voli likovni i matematiku.

-Svidjelo mi se što smo ponavljali pisano dijeljenje iz trećeg razreda, a veseli me što ćemo sada učiti nova gradiva iz matematike – kaže Borna i uz smiješak priznaje da ipak voli učiti, a riječ je o učeniku koji (što je rekao učitelj jer se on sam nije htio pohvaliti) prolazi s prosjekom od 5,0.

Nije Borna jedini koji voli svijet brojeva.

-Najviše mi se sviđa matematika, a malo manje glazbeni – kaže prvašić Fran.

Matematiku najviše vole i Tia i Michael koji je do sada već puno toga naučio.

-Naučio sam brojeve do sto i znam visoke brojeve računati – kaže taj učenik drugog razreda.

 

Lara najviše voli glazbeni, Romanin najdraži školski predmet je hrvatski dok Jakov jedva čeka sat prirode na kojem je uz ostalo naučio i snaći se u prostoru.

-Naučio sam strane svijeta: tamo je jug, iza mene je sjever, tamo je istok i tu je zapad – pokazuje strane svijeta taj učenik trećeg razreda dok učitelj kima glavom da je pokazao dobro.

Kada bi barem i s riječima išlo tako lako.

-Najteži mi je njemački, ne kontam baš njemački – odgovara dječji iskreno.

Iako kao i sva djeca uživaju u igri, pa i dok traje intervju oni koji su preživjeli novinarsko ispitivanje učitelja pitaju mogu li u dvoranu (na njihovu žalost ne jer morali su se odmah vratiti gradivu), dobro znaju da se učiti mora.

-Moramo nešto novo učiti, naučiti i zapamtiti za život – ističe Tia Bureš.

Učenici su složni da je mala škola najbolja

Školsko iskustvo sedmero učenika Područne škole Kip ipak se dijelom razlikuje od onoga učenika koji pohađaju velike škole. Sigurni su da je njima bolje i ne bi željeli svoju učionicu zamijeniti nekom drugom, većom s više učenika.

-Zato što da idem u drugu školu onda ondje ne bih imao prijatelje, bratića i sestru – kaže Michael koji sjedi kraj bratića, a u klupi iza sjedi njegova sestra Tia.

No, kada idete u razred s bratom i sestrom to se prelijeva i na život kod kuće, pa je tako Michaela zbog toga što je za predsjednika razreda glas dao Borni, a ne svojoj sestri Tiji kod kuće dočekala mala dječja, nevina osveta. No, i Tia se slaže s tim da im je ljepše ovako.

-Ovako je bolje zato što nas nitko tu ne zeza i svi se zajedno igramo – kaže Tia.

Njihov školski kolega s druge strane razmišlja o tome kako će biti kada ode u veću sredinu.

-Bolje mi je u maloj školi, a jedino što mi se sviđa u Daruvaru je što ću biti sa starijim bratom – kaže Jakov čiji je brat sada šesti razred.

Za drugačije iskustvo otvoren je i učitelj.

-Htio bih probati u neko dogledno vrijeme raditi u jednorazrednom odjeljenju jer sam se za to i pripremao, a fakultet nas ne pripremi baš za rad u kombiniranom odjeljenju – kaže Grga Kašljević, ali i ističe da u radu u Kipu uživa.

Treba li zadržati male područne škole?

Područna škola Kip dio je Osnovne škole Sirač koju ukupno sa sedmero učenika iz Kipa pohađa 106 učenika. I dok se u raspravama o školstvu zna potegnuti tema isplativosti škola s tek nekoliko učenika i pitanje ne bi li bilo jednostavnije i isplativije prevesti ih u matični objekt, za ravnateljicu škole nema dileme.

-Mislim, kada bismo gledali samo financijsku korist onda bi sve otišlo u krivom smjeru, a ako se gleda dobrobit djece koja bi nam trebala biti na prvom mjestu onda je jasno da je velika prednost da i takva mjesta imaju svoju školu – jasna je ravnateljica Osnovne škole Sirač Tihana Tukara.

S njom se slaže i Grga Kašljević.

-Mislim da je jako bitno jer naši učenici žive jako blizu, najviše 400 metara od škole. Svi mogu pješice iz škole doći kući i prije dođu doma, a drugdje bi morali biti i u produženom boravku. I zamislite sada da dijete u prvom razredu odlazi odavde u 6:45 kada kreće autobus i vraća se u 15 sati, to su obveze odraslog čovjeka. Mislim da bi to bilo prenaporno za našeg Frana, a pogotovo za našeg Mihu koji voli malo duže spavati – sa smiješkom priča Kašljević i dodaje kako su učenici u školi od 8 do najkasnije 13 sati.

Kombinirani razredi uz to stvaraju sinergiju, uče djecu pomaganju, a imaju i još neke prednosti.

-Mislim da su ta djeca puno samostalnija kada završe četvrti razred jer često moraju nešto raditi nešto samostalno, pomažu mlađima, a ovi mlađi opet radoznalo gledaju starije i nauče nešto i prije nego što to dođe na red. Suradnja roditelja s učiteljem je bliskija, atmosfera je domaćinskija – kaže ravnateljica škole.

 

S tim da Područna škola u Kipu treba opstati slaže se i načelnik.

-Bitna nam je škola u Kipu. Nažalost škola u Šibovcu je i ove godine zatvorena jer nema đaka, ali nadamo se da će se to promijeniti jer imamo informacije da će tamo biti djece. Bitno nam je da te područne škole imaju što veći broj učenika – kaže načelnik Sirača Igor Supan.

Kako bi stvorili uvjete poželjne za život u Siraču imaju vrtić, financijsku podupiru školarce, daju stambene potpore mladim obiteljima. Zadržavanju škole u Kipu i ponovnom otvaranju one u Šibovcu nada se i ravnateljica.

-Selo živi dok ima školu jer ljudi možda biraju doseliti se u to mjesto jer znaju da će im djeca moći tamo ići u školu – poručuje Tukara.

Članak je dio projekta “Vrišteća tišina praznih sela”

Ovaj članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.