Jedni se pronašli u starinskim sortama, drugi u maku, a treći u čistoj egzotici

Kada bismo jeli samo ono uzgojeno u Hrvatskoj bili bismo gladni. Samodostatni smo (pa i više od toga) samo u žitaricama i uljaricama, ali ni približno ne zadovoljavamo vlastite potrebe za voćem, povrćem, mlijekom i mesom. Uz to izvozimo sirovine – žitarice i uljarice, a uvozimo dohodovnije kulture i finalne proizvode. Ukratko, nekonkurentni smo. Dobro je to znana dijagnoza domaćeg agrara, ali i u njemu ima onih koje je ljubav prema zemlji i želja da od nje žive odvela u potpuno drugom smjeru, bilo da su se pronašli u gotovo zaboravljenim kulturama ili pak u egzotici.

Kraljevi neobičnog

Među onima za koje obično ne dolazi u obzir vjerojatno je najpoznatiji Ivan Šulog. Kulturu po kulturu u 26 godina je u Donjoj Bistri stvorio pravo malo egzotično carstvo jer ga ono što imaju svi nikada nije privlačilo. Za njega je pitanje za milijun dolara ono koliko različitih kultura ima.

-To mi je najteže pitanje. Ja stvarno ne znam, da ih idem pobrojati sada morao bih ih prvo sve zapisati na papir i onda čitati jer uvijek nešto zaboravim – smije se Šulog.

Zato zna da su na listi želja kultura koje želi uzgojiti i mandarine kod kojih šest plodova košta 80 eura, plave banane, crni đumbir. Nakon što je savladao uzgoj ponudu je zaokružio preradom.

-Radimo od indijanske banane pekmez, vino, rakiju, liker, pjenušac, tri vrste gina, aceto balsamico, liofilizirano. Od afričke šljive smo napravili pivo i sve što smo napravili od indijanske banane ćemo sada napraviti od afričke šljive jer je tu marketing odrađen i samo se treba pojaviti s proizvodom – kaže Šulog i dodaje kako kupuju i mladi i stariji, muškarci i žene, neki iz znatiželje, neki jer znaju što kupuju.

 

Još jedan zaljubljenik u neobične kulture s drugih krajeva svijeta je Ivan Hakenberg iz Kapelice koji OPG ima od 2009., a na njemu i indijanske banane i kikiriki iako kikiriki, napominje, ima samo za sjeme.

-Mene stalno vuče da posadim nešto što drugi nemaju, samo što sada sve više i drugi to sade – kaže Hakenberg.

Glavninu njegove proizvodnje ipak čine za ovo podneblje uobičajenije kulture poput jagoda, ali i manje uzgajanih trešanja, malina, kupina, češnjaka. No, istaći se s nečim drugačijim uvijek je plus.

-Uvijek nešto novo što se posadi ljude zanima, pitaju, pa bi htjeli i oni probati i zasaditi za svoje potrebe, samo za sebe da imaju svježe voće – priča taj kapelički poljoprivrednik.

 

Kod uzgoja se vodi time da ne uzgoji više nego što može odraditi uz dostupnu radnu snagu, ali i da ne sadi više nego što može prodati.

-Onu količinu koju mogu prodati na tržnicama proizvedem. Ne uzgajam više nego što mogu plasirati sam, a ako nešto od voća ne stignem prodati svježe tada napravimo džemove – objašnjava svoju poslovnu nit vodilju Hakenberg.

Ne odbacuje da će u budućnosti možda imati i komore za brzo smrzavanje voća, a u planu je zasaditi i neke nove neobične kulture. Koje, za sada ne želi otkrivati. To ćemo, uz smiješak kaže, neki drugi put.

Od zrna pšenice, preko tikve do maka

Kako se mijenjaju trendovi i prehrambene navike tako se mijenja i potražnja na domaćem tržištu. Najbolje to zna Dejan Šulog iz Velikih Zdenaca koji se poljoprivredom ozbiljnije počeo baviti poslije Domovinskog rata i danas na oko pedeset hektara uz zob, bob, pšenicu, kukuruz i soju koje ima dijelom i zbog plodoreda uzgaja i povrće, kukuruz šećerac, batat, krumpir, mak i oveći asortiman tikvi, a upravo su tikve bile početak njegove drugačije, uspješne poljoprivredne priče i kultura s kojom je prošao zanimljiv put.

-Na početku smo ih uzgajali za izvoz, radili smo jako puno za Nizozemsku i Englesku, no bili smo premali zbog čega smo krenuli s nekakvom družinom, kooperantima, ali se ta družina raspala i ostali smo sami u tome. Prodajemo po trgovačkim centrima, veletrgovcima, nešto sami po tržnicama. Nismo više na nekadašnjim količinama, ali ih i dalje uzgajamo – priča Šulog.

No, zadnjih godina se i na domaćim tanjurima sve češće nađu i hokaido i butternut tikva, pa je i plasman u Hrvatskoj lakši.

-Traženije su nego kada smo počinjali kada smo na tržnicama praktički dijelili tikve da bi ljudi vidjeli da su to drugačije tikve nego one s kojima su se sretali u djetinjstvu. Sada su i one i batat ušle i u prehranu male djece i puno se više traže i prodaju nego prije 15-ak godina na domaćem tržištu – priča Šulog i dodaje kako su od tikvi najtraženije ipak bundeve za Noć vještica za koje su morali i povećati površinu.

Poglede prolaznika na njegovom gospodarstvu najviše ipak plijeni jedna druga kultura, mak koji kada cvate stvara pravu ljubičastu rapsodiju koja privlači pažnju. Na uzgoj maka ga je prije osam godina ponukala nostalgija, želja za okusom iz djetinjstva kojem, kaže, mak koji se kupuje u širokoj potrošnji nije ni blizu, pa je tu vidio i dobru priliku.

-Nakon što smo ušli u tu proizvodnju našli smo nekog kupca iz Austrije, prodajemo na kućnom pragu i tržnicu, a u Austriju izvezemo višak – kaže taj poljoprivrednik i dodaje kako interesa kupaca ne manjka, a svi koji mak kupe vraćaju se po još jer nema makovnjače do one od domaćeg maka, punog okusa.

 

Dodatna prednost je što je riječ o kulturi koja nije zahtjevna za uzgoj, najvažnije je sjetvu odraditi kako treba, ali i mak ima svoje proizvodne izazove.

-Sadi se krajem devetog i početkom desetog mjeseca, plan nam je ovih dana ići u sjetvu tako da on jako mali na 2-3 centimetra prezimi zimu i onda se na proljeće kada treba krenuti zadnjih godina događa da treći i četvrti mjesec budu prehladni i jako kišoviti što mu ne paše, ostane niži što se odmah vidi po prinosu. No, ako je proljeće kako treba on zatvori zemlju da uopće nema potrebe za herbicidima – opisuje izazove i prednosti Šulog.

Taj je poljoprivrednik svjestan da svaka kultura nosi svoje izazove, od nekih poput lana je odustao nakon što je zbog toga što nisu pogodili vrijeme žetve imao veći kvar na kombajnu, ali kod uvođenja novih kultura potrebno je dati im dovoljno vremena. Njima i sebi koji uči i na vlastitim greškama.

-Sve kulture koje radimo smo gotovo prve dvije godine radili s gubitkom jer smo se učili. Batat smo zasadili, ali ga nismo adekvatno uskladištili i propao nam je za nekoliko mjeseci. Onda smo se naučili, kada smo 2005. počeli saditi batat tada se za njega praktički nije ni znalo, a danas je to jedna od unosnijih kultura. Zahtjeva puno ruku, fizičkog rada, ali to je kultura na kojoj se može puno više zaraditi nego na pšenici i kukuruzu – ističe Dejan Šulog i dodaje kako kada se uzgaja sedam do osam kultura, dvije ili tri će biti u minusu, dvije ili tri na nuli, a ostale u plusu pri čemu će sljedeće godine one s kojima je bio na gubitku donijeti dobit i obrnuto zbog čega je važno ne raditi jednu kulturu.

Neumoran čuvar starinskih sorti

Svoj poljoprivredni put slijedi Mario Juretić iz Kapelice koji u eko uzgoju sadi žitarice, povrće i voće, a odluka o prelasku s konvencionalne na ekološku poljoprivredu za njega je bila jednostavna.

-Ne pušim, ne pijem i želim živjeti zdravo tako da je zdravstveni razlog bio jedan od najjačih – ističe Juretić.

Njegova su strast starinske sorte, ponosan je na božićnicu i lipanjsku ljepoticu, ali najdraže su mu stare sorte kukuruza kao što su stodanac i osmoredac. One su, ističe taj poljoprivrednik, naša baština i blago i uz to su prehrambeno jače.

-Hrana koja je proizvedena od tih naših sorti koje su gotovo istisnute iz uporabe je deset puta snažnija od konvencionalnih, ima deset puta više nutrijenata. To je kao kada baterija traje deset puta duže, e tako su i naši stari mogli deset puta duže raditi kada su jeli žute žgance od domaćeg kukuruza osmoredca – slikovito tumači Juretić.

Juretiću koji je i certificirani proizvođač eko sjemena je uzgoj starinskih sorti i sjemenarstvo strast, vodi ga snažna želja za očuvanjem tih sorti koje, ističe, nisu prazna hrana, ali u tome vidi i dobru poslovnu priliku.

 

-Vi u Hrvatskoj ne možete kupiti certificirano domaće sjeme rajčice volovsko srce, a naši susjedi Talijani su zaštitili ‘core di bue’, odnosno volovsko srce na talijanskom i možete ga kupiti. Po meni je to dobra prilika za budućnost gdje mali OPG-i s malim površinama mogu ostvariti dodatne prihode – smatra taj poljoprivrednik.

 

No, danas se ponekada osjeća kao usamljeni jahač, a uzgoj starinskih domaćih sorti koje sve više nestaju iz vrtova je već pomalo egzotika.

-To i je malo egzotika. Ja kada odem u vrt ja uživam, pričam s biljkama. Gledam kako se razvija, kako biljka raste, pa dođe bubamara, leptir. Tako da u biti to nije egzotika, to je raj – smije se Juretić.

Nada se kapelički neumorni čuvar starih sorti da će svoju ljubav prenijeti i na djecu.

-Sa sela je otišlo puno ljudi. Imam dvoje djece i za života ću pokušati oformiti priču kako bi oni možda više i iz ljubavi nego iz ekonomske potrebe ostali ovdje na selu i da ne gledaju prema Zapadu – priželjkuje Mario Juretić, a naši sugovornici se slažu da iako je život od zemlje težak, nerijetko se radi od jutra do mraka, sigurnosti često nema, on je i lijep i zahvalan i upravo u njemu vide svoju sadašnjost i budućnost.

Članak je dio projekta “Vrišteća tišina praznih sela”

Ovaj članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.