Puste ceste, prazne kuće. Prijeti li selu izumiranje? Provjerili smo što o tome kažu oni koji ondje žive

Čak 80 posto teritorija Hrvatske čine ruralna područja, a istovremeno ondje živi tek 40 posto stanovnika s trendom pada. Iako dio građana gradsku vrevu mijenja nešto mirnijim seoskim životom uglavnom je riječ o selima naslonjenim na urbana središta dok su ona izoliranija zaboravljena. Da bi se to dokazalo ne mora se provesti nikakvo znanstveno istraživanje, dovoljno je da sjednete u automobil, provozate se selima i vidjet ćete niz praznih, napuštenih kuća koje su sada tek oronuli spomenik nekih boljih vremena. Depopulacija ruralnih područja pri tome nije karakteristična samo za Hrvatsku, s problemom pustih sela suočavaju se zemlje od sjevera do juga, od zapada do istoka Europe. Prema pisanju Financial Timesa predviđa se da će do 2100. ruralno stanovništvo pasti za 18 posto, a u nekim državama među kojima je i Hrvatska za najmanje trećinu! Kako uopće izgleda život na selu? Upravo se time bavimo kroz serijal “Vrišteća tišina zaboravljenih sela”.

Novo Selo Garešničko

Novo Selo Garešničko dio općine Berek smjestilo se podno Moslavačke gore, selo je to netaknute, očaravajuće prirode i pogleda koji vam oduzima dah. Kada dođete u njega, duboko udahnete i prošetate osjetit ćete određeni mir, smirenost koju donosi priroda.

 

No, cijena spokoja je visoka. Kako se kroz njega može presjeći do Popovače i autoputa prometa nešto i ima, a iako ćete na cesti vidjeti automobil, stanovnike sela malo teže. Potvrđuje to i Dragica Poljak koja od svojih 70 godina 63 živi upravo u Novom Selu Garešničkom. Nekada je to, prisjeća se, bilo radničko selo, u svakoj je kući bilo po petero, šestero ljudi, bilo je djece, radilo se, lijepo živjelo.

-Sada je nažalost sve ostalo pusto, ima nas samo 22-oje u selu. Nekada je bilo više od sto, neki su otišli iz sela, mladi su naravno otišli jer nema posla, stari su pomrli i selo je ostalo prazno i pusto. Uglavnom je u kućama po jedna osoba, svi smo tu negdje preko 65, 70 i više godina, u dvije kuće samo ima mladih ljudi – priča gospođa Dragica koja kada ju se pita ima li u selu djece uz težak uzdah kaže samo dvoje, brat i sestra, ona od 16 godina, on od 5.

 

Kako je sve usko povezano, s odlaskom ljudi nestalo je i ono što je činilo selo i bilo njegova kralježnica.

-Žalosno, ali selo nema ni jednu kravu, možda jedna kuća drži svinje, eventualno je koja kokoš i drugo ništa od domaćih životinja više nema jer nema se tko više baviti poljoprivredom. Ja sam svoju zemlju iznajmila čovjeku koji je najmlađi u selu, ali došle su divlje svinje, košute, jeleni i pojele sve usjeve, praktički su ušle u dvorištu i više nema ništa – opisuje stanje Poljak.

Sve je manje ljudi, sve više divljači, a jedna od rijetkih preostalih stanovnica ne vjeruje da će se djeca stanovnika koja su otišla i vratiti.

-Što da rade? Ovdje nema posla, a od poljoprivrede se ne može živjeti jer divljač sve pojede – kaže pomalo razočarano, ali svjesna realnosti.

Novo Selo Garešničko je od Trnovitičkog Popovca i Bereka udaljeno oko osam kilometara, od najbližih gradova Garešnice i Bjelovara 18 i 36 kilometara, ali za neke bi jednako tako moglo biti udaljeno tisućama kilometara. Za sve usluge, liječnika, ljekarnu, poštu moraju ići izvan sela, a autobusne linije su rijetke ili nikakve. Autobus vozi utorkom kada je u Garešnici tržni dan, a ostale radne dane samo za vrijeme školske godine, kada nema škole nema ni autobusa tako da su svi koji nemaju automobil odsječeni. Kroz selo doduše prolazi trgovina, ali ona nije jeftina.

-Pekar vozi kruh svaki drugi dan, ima i pokretna trgovina iz Bjelovara koja vozi namirnice, ali je nažalost preskupa. Ona dolazi svaki dan, ali su namirnice skuplje i uz to za svako zaustavljanje i kada se nas pet skupi na jednom mostu svima naplaćuje zaustavljanje – kaže Poljak. No, oni koji ne voze izbora nemaju.

 

Nije život ondje lak. Kada zapadne snijeg oni su zadnji na redu za čišćenje. Selo ima vodovod, ali nema kanalizaciju, griju se na drva što znači da ih moraju kupiti, izrezati, nacijepati, pospremiti, unijeti u kuću. Od ostalih poslova uz ostalo valja kositi oko kuće. Sve su to poslovi koje sve starijem stanovništvu nije nimalo lako napraviti. Nekima pomažu djeca koja su u potrazi za boljim životom otišla u gradove, nekima je ruka spasa program Pomoći u kući. Interesa za kupnjom kuća nema, kao ni u obližnjem Podgariću. U podgarićkom vikend naselju sve je prodano, ali u samom selu ne, a i neki pokušaji su neslavno propali.

-U Podgariću su kupljene četiri kuće, ali su sve zarasle u trnje. To je prestrašno za pogledati. Ti ljudi kada bi se sada ustali morali bi od žalosti umrijeti jer to su nekada bila dobra gospodarstva, pokošena, uredna, a sada je to sve zaraslo u trnje – tužno priča gospođa Dragica.

No, upravo Podgarić u rukama drži turističke adute, srednjovjekovnu utvrdu Garić grad uz koju se vežu brojne legende (navodno je ondje bila i zlokobna Crna kraljica), ondje je i Džamonjin Spomenik revoluciji kod kojeg se snimaju videospotovi, ali i filmovi hollywoodske produkcije, a velika očekivanja su od investicije Hrvatskog lovačkog saveza koji ondje gradi luksuzni hotel koji mogao dati vjetar u leđa cijelom tom kraju.

-Sada je već u Podgariću velik interes i to ne samo za vikendice već bi ljudi htjeli i ostati kada se hotel otvori jer će trebati jako puno radne snage. Očekujemo da će tu biti interesa za doseljenje jer mi nemamo na području općine dovoljno ljudi koji će gore biti potrebni – kaže načelnik Bereka Mato Tonković.

 

I Dragica Poljak se nada da će se mladi vratiti i u Novo Selo Garešničko i oživjeti selo jer boji se da inače za dvadeset godina selo više neće ni postojati. Ona sama iako život ondje nosi brojne izazove iz njega ne želi jer ima selo svoje draži.

-Meni je tu lijepo dok god mogu sama, a kada neću moći vidjet ćemo, imam troje djece, pa će nekako biti, ali dok god mogu hodati ne idem odavde – poručuje Dragica Poljak jer vlastiti dom, mir i krajolik koji ju okružuje nemaju cijenu.

Ruškovac

Na drugom kraju berečke općine, na dvadesetak minuta vožnje smjestio se Ruškovac, kako mu stanovnici vole tepati “malo moslavačko mjesto u kojem se živi zdravo i u kojem žive dobri i vrijedni ljudi”. Kada vozite prema njemu pogled će vam privlačiti krajolik, ljepota prirode, u jednom trenu možda se zapitate jeste li na pravom putu i ima li života, ali tada ćete naići na krave koje pasu, proći kraj ekološke farme, pa i djeteta koje čeka školski kombi.

-Ruškovac je jedno malo selo, ukupno što naseljenih, što nenaseljenih kuća ima 46, a od toga u 27 kuća ima stanovnika. Od tih 27 u 10 kuća živi jedna osoba starije životne dobi, u 8 kuća po dvije, a u ostalima više pri čemu u selu živi 18 djece – statistički precizno svoje selo opisuje Marija Krzić.

Gospođa Marija rođena je 1947. u Ruškovcu, 1968. otišla je u Zagreb, a nakon što je u devedesetima tvrtka u kojoj je radila propala i ona završila na burzi sa suprugom je u kući otvorila trgovinu koju su imali 23 godine i iz koje su dočekali mirovinu. Najbliža obitelj joj je u Njemačkoj, a kada je suprug prije šest godina preminuo odlučila se vratiti u rodnu kuću u svoj Ruškovac jer kako kaže “ljubi zemlju gdje se rodila”. Sama nije mogla biti u stanu u Zagrebu, a u miru Ruškovca ima ispunjene dane.

-Volim životinje, imam kokoši, guske, patke, imam se čime zanimati i svaki dan mi je ispunjen. Baš sam si posložila život jer znate kakav je život, život je jedna teška filozofija i ako ga ne posložiš u mladosti, kasnije ćeš se teško ubaciti na taj brzi vlak – dijeli riječi mudrosti gospođa Marija koja zrači energijom, žustrošću i koja uistinu dokazuje da su godine samo broj.

Nekada se, priznaje, pita što joj je sve to trebalo, ali dovoljno je da pogleda oko sebe, gurne ruke u plodno tlo i da zna da joj je mjesto upravo ondje.

-Nema ljepšega nego kada dođeš u vrt i ubereš si paradajz, papriku, krastavac i sve ono što bi morao kupiti na placu. To me sve ispunjava. Još uvijek sama radim vrt, a do prošle godine sam i kosila trimerom, ali sada više ne – ponosno ističe.

 

Svoj Ruškovac ne bi mijenjala ni Milka Vugrinović koja je imala zanimljiv životni put. Odrasla je u obližnjoj Šimljanici, udala se u Ruškovac iz kojeg je nakratko otišla u Zagreb, pa se vratila u Ruškovac iz kojeg je potom zbog posla preselila u Bjelovar i skućila se ondje. Nakon gubitka posla prije 20 godina trajno se sa suprugom vratila u Ruškovac iz kojeg više ne želi iako su razlike tog moslavačkog mjestašca od prije dva desetljeća i sada velike.

-Sada ima puno praznih imanja, kuća, ruše se i zarasle su. Ima razlike, manje je ljudi – pomalo sjetno kaže.

 

Cijeli život ondje živi Vesna Vadljević, odrasla je uz brata blizanca, nakon udaje ostala je u selu i sa suprugom izgradila poljoprivredno gospodarstvo.

-Lijepo je tu iako je nekada teško na selu jer je puno obaveza, ali kada radiš ono što voliš to nije problem – kaže gospođa Vesna.

Ni Ruškovac kao brojna druga sela nema većinu usluga. Za ljekarnu, poštu, liječnika, frizera idu u obližnju Ivansku i Berek. U selu više nema ni trgovine, bilo je nekada, ali je zatvorena. Srećom, Berek nije daleko, pa se snađu. No, snaći se moraju samo automobilom jer javnog prijevoza nema.

-Da autobus i ide, nema ljudi. Nekada je tu bilo puno više ljudi i isplatilo se da autobus dolazi ovdje, ali sada više ne – kaže Vadljević.

 

I to je začarani krug, usluge poput javnog prijevoza, trgovina se na selima gase jer nema ljudi, a ljudi ne žele doći ondje gdje nemaju ono osnovno za život. Ni Ruškovac nema kanalizaciju koja je kroz općinu prošla samo kroz središte, Berek jer za druga naselja nema isplativosti. Vodovod srećom imaju kao i asfaltirane ceste. Dio ljudi živi od poljoprivrede, ali moderna vremena rade svoje, pa se ne druži više kao nekada, radovi ne okupljaju ljude.

-Svatko je nekako za sebe, nema više pomaganja kao nekada kada se išlo kopati, kukuruzu brati. Ljudi danas imaju strojeve, ne da netko nekoga ne voli, da ne razgovara, ali mehanizacija čini svoje, malo nas je otuđila – priča Vugrinović.

 

Nekadašnja toplina nedostaje i Mariji Krzić, ali ona je potrebu za druženjem i lijepom riječju pronašla u udruzi Čuvari starina Ruškovac, a najviše uživa u aktivnostima koje provode.

-Pogotovo u zimi kada imamo čijanu, pa je muzika. Baš me kod srca steže, prekrasno je – uz razigran smijeh priča gospođa Marija.

Ruškovački Čuvari starina ne samo da održavaju društveni život sela već su na sebe preuzeli zadatak da predmete i još važnije predaje, ljude i običaje otrgnu zaboravu. U zgradi nekadašnje škole uredili su Etno zbirku za koju su sami mještani donirali starine od čipkastih jastučnica, preko tanjura i slika, pa do komoda. Kada zakoračite u nju kao da ste zakoračili u neko drugo vrijeme i ondje se vjerno dočarava kako se na selu živjelo nekada, od ulaza, preko kuhanja, toga kako se namještala soba za mladence, kako se živjelo u sobi u kojoj je boravila cijela obitelj, ali i kako je izgledala nekadašnja učionica i ono na što su posebno ponosni, kako se obrađivao lan.

U tome je važnost sela uz onu najvidljiviju ulogu u očuvanju kvalitete okoliša i sigurnosti opskrbe hranom. OECD-ov Centar za regije i gradove tako upozorava da depopulacija ruralnih sredina ugrožava europsku kulturnu baštinu, lokalne jezike i gastronomiju, zanate i običaje. Kako bi se selo održalo na životu sve više država i općina uvodi mjere privlačenja stanovnika. Berek nije iznimka. Sagradili su vrtić, a imaju i niz potpora za bebe, učenike, studente, mlade koji traže dom.

-Dajemo potporu mladim obiteljima koje kupuju prvu nekretninu i doseljavaju se i koji sami žele graditi. No, u samom naselju Bereka nema više nekretnine za kupiti, potražnja je veća od ponude – kaže načelnik Mato Tonković.

U ostalim, udaljenijim naseljima druga priča. Praznih kuća ima napretek, ali onih koji bi ih kupili ne, a struka upozorava da ne riješe li se dubinski problemi poput razvoja usluga, prometne povezanosti i omogućavanja ostale infrastrukture i prije svega ne stvore li se radna mjesta, repopulacija sela ostat će izazov, možda i prevelik. Ne promjeni li se nešto sela bi umjesto mjesta prilike mogla postati relikvijom prošlosti i kroz koju godinu šutke i neprimjetno ostati potpuno prazna.

Članak je dio projekta “Vrišteća tišina praznih sela”

Ovaj članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.