Kako je nastao običaj ostavljanja darova u čizmicama? Ove legende kruže o omiljenom dječjem svecu

Sveti Nikola rođen je u trećem stoljeću u Patari u Maloj Aziji. Roditelji su mu rano preminuli te je naslijedio njihovo bogatstvo, no unatoč tome ostao je skroman te je život posvetio borbi protiv nepravde i pomaganju bližnjima. Iako je 6. prosinca 327. u Miri, tijelo mu je zbog zaštite od turskih osvajanja kasnije prebačeno u Bari u Italiji.

Legende o nastanku običaja darivanja

Kako je točno nastao običaj ostavljanja poklona u čizmama i čarapama nije poznato, no najrasprostranjenije su dvije legende:

Prva je ta da je u blizini roditeljske kuće sv. Nikole živio bogat čovjek koji je najednom izgubio carsku službu i sav imetak. Imao je tri kćerke, ali ih bez miraza nije mogao udati, stoga je prisiljen bio trgovati njihovom ljepotom kako bi skupile za miraz. Kako bi izbjegle taj najgori scenarij, kćerke su počele moliti za spas svoje časti, čistoće i poštenja. Ta je priča došla i do sv. Nikole koji je jedne noći kroz prozor kuće nekadašnjeg bogataša ubacio vrećicu sa zlatnicima u kojoj je bilo dovoljno za pokriti jedan miraz.

Sljedeću noć Nikola je ubacio zlatnike i za drugu kćer, a prilikom ubacivanja novca za treću otkriven je od strane susjeda, stoga je bio prisiljen zlatnike ubaciti kroz dimnjak. Budući da su se na ognjištu sušile čarape, zlatnici su upali ravno u njih. Usprkos molbama da njegovo plemenito djelo ostane tajna, susjed je razglasio priču o Nikolinoj plemenitosti koja se ubrzo proširila, a on tako postao zaštitnik siromašnih.

Druga teorija nešto je drugačija, a govori o tome kako je sv. Nikola živio blizu sela gdje su živjela bogato siromašna djeca. Njihovo je bogatstvo bilo u tome da su imala krov nad glavom, prijatelje, roditelje i ljubav, no u materijalnom aspektu stvari nisu bile takve. Djeca nisu imala igračaka ni obuće, samo jedan par čizmica koje su vrijedno pazila.

Lijepo ulaštene čizmice na imendan sv. Nikole postavljale bi se na prozor, a tog dana uvečer Nikola vi se prošetao selom i u svaku lijepo ulaštenu čizmicu stavio jednostavnu drvenu igračku koju je sam izradio.

Kako su godine prolazile Nikola je stario, a malo pomalo na svoj imendan više nije mogao ići u selo i donositi igračke. Roditelji nisu htjeli da djeca budu tužna ako ujutro nađu praznu čizmicu pa su djeci same počele stavljati poklone. Život nije bilo lak pa su to najčešće bile jabuke, orasi ili bomboni u šarenim papirićima, ali djeca su svejedno bila vesela jer su već imala dovoljno igračaka.