Jabuke, kolo i položajnik bili su neizostavni na Božić, a znate li zašto su ukućani spavali na podu?

Božić se na Bilogori nekada doživljavao kao jedan od najsvetijih dana u godini, a slavio se skromno, mirno i isključivo u obiteljskom okruženju. Sve je imalo svoje mjesto i red, od jutarnjeg ustajanja do posljednjih običaja trećeg dana Božića. Kako svjedoči Gordana Marta Matunci, dugogodišnja čuvarica bilogorske tradicije i narodnog blaga, nekoć se točno znalo što se na Božić smije, a što nikako ne.

– Na samo božićno jutro, kuća se nije dovodila u red kao inače. Kreveti se nisu spremali jer su ukućani spavali na podu, a još u ranu zoru ustajalo se kako bi se otišlo na pastiricu, prvu božićnu misu, nazvanu po pastirima koji su prvi doznali za Isusovo rođenje. U podne se slavila misa poldanica, na koju su dolazili i oni koji tijekom godine rijetko pohode crkvu, ali Božić nisu propuštali, priča Matunci. 

Božić je bio dan kada se nije odlazilo u goste niti lutalo okolo. Kako su govorili stari, “danas se ostaje doma jer doma ima svega”. Bio je to blagdan tišine, bliskosti i obitelji.

Posebno mjesto u božićnim običajima imao je položajnik, muškarac ugledna držanja, dobrog ponašanja i čiste reputacije. Njegova je zadaća bila obići kuće i svima, stojeći, uputiti božićne čestitke i dobre želje. Svi ukućani bi ga pažljivo slušali dok je redao blagoslove za zdravlje, plodnost i napredak doma.

U jednom trenutku položajnik je morao sjesti i odmoriti se. Domaćica bi mu tada pripremila veliki jastuk, takozvani vanjkuš. Vjerovalo se da mora sjediti mirno, jer bi u suprotnom kvočke bile nemirne na jajima, što bi značilo loš urod pilića. Častilo ga se pićem i posnim jelima, a kada bi se dovoljno okrijepio, domaćinu bi poručio da mu je bio “težak” te da ga očekuje kao pomoćnika u proljetnim i ljetnim težačkim poslovima. Položajnik, kaže Matunci uz osmijeh, nikako nije smjela biti žena jer se vjerovalo da bi to donijelo nesreću.

Djeci je položajnik donosio jabuke božićnice, simbol zdravlja i obilja. Jabuke su razmjenjivali i mladi, no krišom. Djevojke bi ih znale sakriti pod lajbec ili uvezati uz čarapu, a nakon mise potražiti simpatiju i darovati je.

– Trećeg dana Božića, nakon mise, ispred crkve se igralo kolo. To je bilo jedino razdoblje u godini kada se selo veselilo glasno i javno, jer tijekom cijelog adventa nije bilo zabava ni okupljanja, osim čijanja. Kolo je bilo znak radosti, zajedništva i vanjskog obilježavanja blagdana, govori Gordana Marta Matunci. 

Na božićnom stolu tih su dana bila jela pripremljena prema mogućnostima domaćinstva, pečenica, kiselo zelje sa suhim mesom, sarma, kisela repa, gibanice i domaći kolači. Stolnjak se s blagdanskog stola nije skidao sve do trećeg dana Božića, kada se iz kuće iznosila i slama. Prozori su se otvarali tek nakon blagdana, jer se vjerovalo da bi se inače sreća mogla “izvući” iz doma.