Strepili smo zbog bolesti, ljutili se zbog uvoza, ali i oduševljavali entuzijastom proizvođača

U agraru ni ove ništa novo. Doduše, došao je novi ministar poljoprivrede (raspucanog Josipa Dabru zamijenio je David Vlajčić), ali su problemi i prošle godine ostali isti. Jedan od najvećih je neuređeno tržište zbog kojeg unatoč tome što nismo ni blizu prehrambene samodostatnosti dio proizvođača nema kome prodati ono što uzgoji. Upravo jedna takva priča odjeknula je baš uoči Božića kada je garešnički OPG-ovac Božidar Mušić odlučio svoje zelje podijeliti. Nikada mu se u gotovo četiri desetljeća rada nije tako nešto dogodilo. Do sada. Zbog suše urod je stigao kasnije, ali više od suše uzdrmao ga je uvoz.

-Velik je uvoz, trgovačke kuće nas unište. Kada mi imamo svoju robu za prodati oni spuste na najnižu cijenu. Srce me boli da to zelje moram zaoravati, pa sam odlučio svojim kupcima pošto su božićni i novogodišnji praznici podijeliti zelje – rekao je gospodin Božidar koji je podijelio deset tona zelja.

 

Upravo zbog toga 14 posto bačene hrane u Hrvatskoj (godišnje bacimo 286 tisuća tona hrane) dolazi iz primarne proizvodnje uključujući obiteljska poljoprivredna gospodarstva.

Mljekarska elegija

Svjedočili smo prošle godine zatvaranju ludbreške Mljekare Bohnec, mljekare osnovane 1934. koja je u zlatno doba imala tridesetak zaposlenih i 600 kooperanata, ali posljednjih je godina zbrajala gubitke, a konačnom stavljanju ključa u bravu presudili su pad primarne proizvodnje i niske cijene uvoznih proizvoda, prvenstveno sireva. Male mljekare koje su opstale i koje otkupljuju od malih proizvođača rade u sve težim uvjetima. Iznimka nije ni daruvarski Biogal koji za dvije do dvije i pol tisuće litara mlijeka dnevno prijeđe sto kilometara i obiđe čak 12 sela, a nekada su za istu količinu mlijeka morali prijeći svega trideset kilometara u tri naselja.

-Nekada su nam najjača sela bila Končanica, Daruvarski Brestovac i Ljudevit Selo, sada u Ljudevit Selu imamo samo jednog kooperanta, a situacija je slična i u ostalim selima – opisuje stanje Melita Pokorni.

Upravo zato su pozdravili odluku Vlade koja je po prvi puta donijela četiri milijuna eura vrijedan program potpore malim mljekarama za sufinanciranje nabave opreme poput cisterni. Neizravno će to pomoći i malim proizvođačima. No, takvih je sve manje.

-Danas je rijetkost naći naročito mladog čovjeka koji se bavi proizvodnjom mlijeka. Ne piše nam se dobra budućnost u proizvodnji mlijeka – pesimistična je Pokorni koja stoga priželjkuje da se kao i za mljekare sličan program potpore donese i za proizvođače mlijeka.

 

Da pesimizam iskusne proizvođačice nije neutemeljen pokazala je ovogodišnja Državna stočarska izložba koja je odraz stanja u mljekarstvu. Nekada su junice i krave u izboru zauzimale cijelu jednu staju, ove godine nisu uspjele popuniti ni jednu njenu stranu. Manje je bilo uzgajivača u Gudovcu kao što ih je manje na farmama. Za dio resornog ministarstva to nije razlog za alarm.

-Često se govori o tome kako je broj proizvođača pao sa 60 tisuća. To se događa u cijelom svijetu i broj proizvođača uopće nije mjerilo proizvodnje mlijeka. Hoće li biti sto krava na jednom gospodarstvu ili po dvadeset na pet gospodarstava to stvarno nije bitno – rekao je iz Gudovca ravnatelj Uprave za stočarstvo i kvalitetu hrane Ministarstva poljoprivrede Mato Čačić.

Što kaže statistika? S 58 tisuća isporučitelja mlijeka 2000. došli smo na 2.198 u listopadu ove godine što su posljednji objavljeni podaci. Sa 260 tisuća mliječnih krava 2000. prema podacima Državnog zavoda za statistiku na sadašnjih oko 59 tisuća mliječnih goveda u prosincu ove godine prema podacima Ministarstva poljoprivrede. Domaći mljekari za litru mlijeka dobiju manje nego što se u trgovini plaća litra vode i što ih onda drži u mljekarstvu?

-Što nas drži? Ne znam kaj da vam kažem. Budućnost, možda danas, sutra bude bolje kaže Josip Domitran, vlasnik šampionke Državne stočarske izložbe.

 

Lijepa strana poljoprivrede

No, čak i u sektoru punom problema ima pregršt pozitivnih priča. Jedna od njih je ona o uzgoju salers goveda, francuske pasmine koja se postojano širi Hrvatskom. ‘Au revoir’ mliječnim kravama, a ‘bonjour’ salers govedu je prije osam godina rekao Ivica Perčec iz Komuševca kod Čazme koji je proizvodnju mlijeka zamijenio tom francuskom pasminom i nije požalio.

-Mlijeko i ovo su nebo i zemlja. Mljekarstvo je robija, nema odmora u njemu si 24 sata, a ovdje je posao puno lakši – priča taj stočar i dodaje da je i isplativiji.

Svoju poljoprivrednu priču uspješno je preokrenula i obitelj Trnak iz Sasovca kod Nove Rače. Od krava i mlijeka su dugo živjeli i podigli djecu, a kada je 2012. sve krenulo nizbrdo prodali su krave i kupili magarice. Izbor je bio ili to ili Njemačka, Kanada, Irska, pa su odlučili upustiti se u nepoznate vode magarećeg mlijeka i ostati svoji na svome. Sasovačke magarice na farmi obitelji Trnak bile se glavna tema seoskih priča.

-Mi smo bili glavna sprdnja pred dućanom, svi su nam se smijali i onda nam je došao jedan čovjek i rekao ‘al su se svi smijali, a sada nije nikome više smiješno’ – smije se danas gospođa Milka. Sada i oni najskeptičniji vide da se od magarećeg mlijeka može živjeti. Prodaju ga po cijeloj zemlji, a najsretniji su što će gospodarstvo preuzeti sin.

 

Na selu i od sela živi i Domagoj Zlatar iz Gole, treći u izboru za najboljeg mladog poljoprivrednika. Stočarstvo mu je u krvi, a sa suprugom Katjom otvorio je farmu koza koje su, smije se, pravi terminatori koji unište sve pred sobom. Obrađuje zemlju, uzgaja koze, prodaje mlijeko, nerijetko radi i 12 sati dnevno, ali svoj život taj mladi poljoprivrednik ne bi zamijenio onim gradskim.

-Iskusio sam na svojoj koži život u Zagrebu, supruga i ja smo radili smo relativno dobro plaćene uredske poslove i ostavili smo ih i vratili se na selo. Ja se više ne mogu vidjeti u takvom gradskom načinu života – priča Domagoj Zlatar i dodaje da postoji određeno zadovoljstvo kada se vidi da od tvog rada nešto nastaje, a drži i da je seoski život bolji za djecu, da im omogućuje sretnije i slobodnije djetinjstvo.

Svoju budućnost na selu, kako kaže, u miru i tišini vidi još jedan mladi poljoprivrednik, Filip Premužić iz Bikovca u općini Maruševec u Varaždinskoj županiji koji se bavi svinjogojstvom. Jedan je od rijetkih mladih uzgajivača u tom posrnulom sektoru što je njemu, kaže, samo dodatna motivacija. Motivacije ne nedostaje ni Ivanu Kvočiću čije se imanje nalazi 15-ak kilometara od Novske i koji u eko uzgoju uzgaja trave, travnate smjese i ovce, a gospodarstvo je gradio na temeljima onoga što je naslijedio od djeda i oca. Gradio ga je pomalo i strpljivo, grlo po grlo, hektar po hektar i stroj po stroj. Od ekološkog uzgoja ne odustaje i sve što radi, radi vodeći računa o prirodi.

-Pašnjaci su krčeni s ekološkom namjerom, ostavljalo se svako stablo bilo da je hrast, šljiva, divlje voće da ovca može jesti i taj žir i tu jabuku, šljivu. Sve što se moglo ostavljati ostavilo se bilo zbog ploda, bilo zbog hlada – kaže taj ovčar koji, dodaje, nema puno, ali zbog poljoprivrede i činjenice da je svoj na svome ima ono najvažnije, a to je vrijeme za obitelj.

Puno je takvih, pozitivnih priča o poljoprivrednim entuzijastima koji ne znaju za odustajanje, ali znaju za ljubav prema selu, upornost, kreativnost. OPG Sokač je primjerice oživio mlin, OPG Dasović daje mašti na volju u preradi i pripremaju se i za proizvodnju sapuna, a OPG Naranđa je svom asortimanu dodao med s ciklom za kojim je potražnja odmah bila izuzetna.

Avet stočnih bolesti i vremenskih nepogoda

Smijeha i entuzijazma u 2025. je svakako trebalo jer razmahale su se stočne bolesti i ozbiljno zaprijetile domaćem stočnom fondu. Uz afričku svinjsku kugu u Lijepu našu stigle su i bedrenica, kuga malih preživača, bolest plavog jezika, na nekoliko peradarskih farmi buknula je salmonela što je uzrokovalo povremene nestašice jaja u trgovinama i zatvaranje jedne veće farme. Na istoku zemlje pojavio se koi herpes virus šarana, a boleština pošteđeni nisu bili ni drugi sektori. Razmahala se zlatna žutica vinove loze koja se pojavila i na industrijskom krumpiru i na njemu napravila znatne štete, ali koja se čini se nezaustavljivo širi vinogradima središnje i sjeverne Hrvatske.

-U Podravini ima područja gdje se krče cijeli vinogradi od dva hektara, a kada dobijete rješenje Državnog inspektorata da morate u određenom roku iskrčiti cijeli vinograd, ne znam koliko je tu vidljiva budućnost vinogradarstva – pesimističan je predsjednik udruge Bregovita Hrvatska Miroslav Polovanec.

Zlatna žutica vinove loze neizlječiva je i kada se pojavi jedino što se može i mora je iščupati zaražene trsove s tim da ako je zaraza zahvatila više od dvadeset posto loze tada se mora iskrčiti cijeli vinograd. Demarkirana područja (područja zahvaćena zlatnom žuticom vinove loze) u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji su primjerice dijelovi Čazme, Šandrovca, Zrinskog Topolovca, Kapele, ali bolest se širi.

-Nova su dva zaražena područja i to područje Dišnika i Kapelice, sve je bliže glavnom vinogradarskom području Daruvara – upozorava savjetodavka Vesna Bradić.

Ni prošle godine poljoprivredu nisu štedjele vremenske nepogode. Priroda je pokazala svu svoju moć, onu nemilosrdnu. Hladna fronta i mraz u ožujku i travnju odgrizle su dobar dio uroda voća, nekima i sav urod.

-Prije sam mislio da je otišlo 90 posto, a sada vidim da je od 90 do 100 posto, neke ranije sorte su otišle skroz i nema nijednog ploda da je ostao – opisao je pustoš na marelicama nekoliko dana nakon travanjskog mraza Željko Krvar iz Kapele razočaran jer je danima, noćima prije dimio, a za tu kobnu noć mraz nije bio najavaljen, ali je došao i pogostio se.

Pogostila se i suša koja je samo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji prošle godine nanijela oko pedeset milijuna eura štete. Ribnjaci su imali i do 70 centimetara manje vode, vidjelo se to i na prinosu, uz to mraz i suša odnijeli su oko 30 posto uroda jabuka, a dio uroda je k tome završio kao industrijska jabuka. Ništa bolje nisu prošli šljivari, pojedini su ubrali 17 tona šljiva, a godinu prije na istoj površini 41. Nezadovoljan je ostao i dio pčelara jer ponovno je podbacila bagremova paša, prinos je od 30 do 60 posto manji, teško je bilo dobiti čisti bagrem, no u godinama koje su sve izazovnije i to je uspjeh. Među rijetkima koji su ostali zadovoljni su vinogradari i vinari koje je vrijeme pomazilo, pa su ponosno isticali da je ovo bila berba desetljeća nakon koje možemo očekivati vrhunsku vinsku kapljicu. U zanimljivom su se položaju našli proizvođači lješnjaka kojima je ovo istovremeno bila nikada bolja i nikada lošija godina. Lješnjaka nikada nije bilo manje, a istovremeno je otkupna cijena bila rekordna.

-Pet eura su bile najviše cijene, a najniže od dva do tri. Usporedbe radi prošle godine se lješnjak tržio za dva eura, ove godine se katastrofalno loš lješnjak, lješnjak najlošije kvalitete plaćao više nego dobar lješnjak prošle godine – opisuje stanje na tržištu 2025. upravitelj zadruge Naš lješnjak Tomislav Haršanji.

 

No, nije to zato što je lješnjak u Hrvatskoj slabo urodio već zato što je slabo urodio u Turskoj koja je najveći proizvođač, a onim hrvatskim je pomoglo i to što su udruženi i tako snažniji na tržištu. Udruživanje je ono što nedostaje domaćem agraru u kojem se i dalje nismo pomaknuli s mrtve točke ni kada je riječ o zemljišnoj politici ni o navodnjavanju.

Zemljišna agonija

Brojne probleme poljoprivrednika riješilo bi navodnjavanje o čijoj je korisnosti bespredmetno razgovarati, a unatoč tome u Hrvatskoj se prema procjenama navodnjava mizernih dva i pol posto površina! I to u zemlji koja se diči vodnim bogatstvom. Zašto onda to bogatstvo ne koristimo za poljoprivrednu proizvodnju?

-Dio tog problema je naš mentalitet, mi smo ipak tradicionalni poljoprivrednici i držimo da ako nisu naši baka i djed navodnjavali da ne trebamo ni mi – kaže Monika Zovko s Agronomskog fakulteta Zagreb.

 

Skeptičnost je tek jedan razlog. Jedan je nepostojanje sustava javnog navodnjavanja, ali i administracija. Ukazuju na to poljoprivrednici Virovitičko-podravske županije koja kroz javne sustava navodnjava gotovo tri tisuće hektara, a koji su se pred nekoliko godina opekli na natječaju za nabavu opreme za sustave navodnjavanja.

-Oni u roku od dvije godine nisu bili u stanju doći do realizacije ugovora i one ponude koje su trebale vrijediti 90 dana su višestruko premašene, a sama ponuda je u odnosu na to da ‘normalno’ u trgovini idete kupiti sustav bila 30 posto veća jer se radi o EU sredstvima. Kada su oni koji su prošli na natječaju napokon dobili ugovore morali su ponovno tražiti ponude koje ponovno bile za 30 posto uvećane – opisuje zavrzlamu predsjednik Udruge poljoprivrednih proizvođača korisnika sustava navodnjavanja Kapinci-Vaška Nedeljko Mihalić. Na kraju je ispalo da je sustav uz EU potporu skuplji nego bez nje zbog čega je dio, uključujući njega i odustao.

Još jedan razlog zbog navodnjavamo na kapaljku je nesigurnost oko zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta zbog kojeg si mnogi požele čupati kosu. Zoran Fridrih iz Barice kod Sirača zbog toga si nije čupao kosu, ali je rekao zbogom mljekarstvu. Nije imao dovoljno zemlje za blago, natječaj za zakup državnog poljoprivrednog zemljišta je čekao i čekao, ali nije i dočekao zbog čega je ispraznio staju.

-To je bio trenutak kada se svega nakupilo i onda se najlakše odustane. Odustao sam od čekanja unedogled. Sve krave koje su izašle iz štale sam oplakao, ali sada kada su izašle više nikada neće ući – kaže sada već pomireno Fridrih koji je staju zamijenio kamenolomom.

Priča i raspolaganju državnim poljoprivrednim zemljištem u Štefanju se pak pretvorila u prvorazrednu sapunicu, Odluka o odabiru najpovoljnijih ponuda je poništena, a općinsko povjerenstvo za zakup poljoprivrednog zemljišta dalo je ostavku. Općina je tada imala izbor – ili pronaći novo povjerenstvo koje će nanovo ocijeniti pristigle ponude ili zemlju i novac od nje predati državi. I tada obrat – Odbor za poljoprivredu Općinskog vijeća traži da se ipak poništi cijeli natječaj što je potvrdilo Vijeće. I od tada praktički ništa. Nastavak se željno iščekuje.

No, ništa nije podiglo toliko bure kao odluka da se iz ARKOD-a izbriše sva zemlja za koju oni koji ju obrađuju ne mogu formalno, crno na bijelo dostaviti dokaz o vlasništvu ili posjedu. Izbrisat će se 203.925 hektara što je oko dvadeset posto površina koje se obrađuju! Samo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji 14.386 po čemu smo šesti u zemlji. Riječ je, kažu poljoprivrednici, o zemlji za koju nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi i za koju su ugovori o najmu istekli prije tko zna koliko godina, papirnato nakon toga nije razriješeno, a ponegdje se kao vlasnici navode i oni koji već desetljećima nisu među živima. Sada oni koji zemlju obrađuju moraju Agenciji za plaćanja u poljoprivredi dostaviti izjavu koju trebaju ovjeriti kod javnog bilježnika i u kojoj pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavljuju da nisu uspjeli stupiti u kontakt s vlasnicima zemljišta i navesti koje su sve korake poduzeli. Mnogi se pitaju, kako.

-Sada je idem praviti izjavu da je ne mogu do mrtvog čovjeka, pa nije li logično da ne mogu do mrtvog čovjeka?! Ovi su mrtvi čiju ja zemlju koristim, ja da imam žive tu bih zemlju ili kupio ili unajmio – čudi se stočar Rodobljub Džakula.

 

No, bilo kako bilo rok za predaju izjave je s 31.12.2025. produžen do 31. siječnja 2026.

EU agrarna politika, bijes i prosvjedi poljoprivrednika

Nisu se prošle godine ljutili samo domaći poljoprivrednici. EU politika razbjesnila je gotovo sve europske poljoprivredne proizvođače. Prenormiranost, najavljeno drastično rezanje potpora za koje je u novom razdoblju osigurano skromnih 300 milijardi eura što je tek 15 posto ukupnog proračuna, a na sve to najavljeno sklapanje Mercosuro ugovora koje će, pribojavaju se poljoprivrednici, dovesti do nelojalne konkurencije, u Bruxelles je na najveći prosvjed u posljednja tri desetljeća izvelo oko deset tisuća poljoprivrednika iz 27 EU zemalja. Među njima su bili i oni hrvatski koji se uz zajedničke europske nose i sa specifičnim hrvatskima među kojima i sve slabiji interes mladih za veterinu i za poljoprivredne studije. Čak četvrtina mjesta na poljoprivrednim smjerovima ostala je nepopunjena, a bez znanja teško da možemo očekivati toliko potreban razvoj. Sigurno je da se moramo pomaknuti s mrtve točke jer procjenjuje se da bi Hrvatska kada bi se zatvorile granice i uvoz hrane za sedam dana bila gladna! Ostaje za vidjeti hoće li ova 2026. išta promijeniti.