Sretan ili nesretan izbor fonda? Evo kako svatko može povećati buduću mirovinu u par minuta

Hrvatski mirovinski sustav službeno se temelji na pravilima, ali u praksi se prečesto oslanja na slučajnost. Upravo zato nije rijetkost da dvije osobe, s gotovo istim plaćama i radnim vijekom, na kraju završe s dvostruko ili čak trostruko različitim mirovinama, bez da je itko od njih donio svjesnu odluku. Najproblematičnije od svega jest činjenica da se ključni dio tog sustava može promijeniti u svega nekoliko minuta, a većina ljudi to nikada ne učini.

Zbog čega se posljedice nažalost vide prekasno, detaljno je pojašnjeno u podcastu ‘O novcu’ iza kojeg stoji iskusni financijski stručnjak Marko Bogdan koji naglašava da se o mirovini ne razmišlja s 65 godina.

Kako funkcionira sustav? 

– Hrvatski mirovinski sustav temelji se na tri stupa. Prvi stup počiva na međugeneracijskoj solidarnosti. Iz plaća današnjih radnika financiraju se mirovine današnjih umirovljenika. U njega se obavezno izdvaja 15 posto bruto plaće. Problem je u tome što sustav može funkcionirati samo, ako postoji povoljan omjer radnika i umirovljenika. Idealno bi bilo oko četiri radnika na jednog umirovljenika, dok je u Hrvatskoj taj omjer danas oko 1,4 : 1. Drugim riječima, svatko ima “svog penzića”. Zbog toga je nerealno očekivati da će prvi stup sam po sebi osigurati pristojnu mirovinu, kaže Bogdan.

Drugi stup je također obavezan, ali je individualiziran. Pet posto bruto plaće uplaćuje se na osobni račun vezan uz OIB. Taj se novac ulaže i, uz prinose, tijekom radnog vijeka bi trebao činiti značajan dio mirovine. Upravo ovdje ima najviše kontrole i upravo ovdje većina ljudi griješi.

– Treći stup je dobrovoljan i funkcionira slično drugom, no većina građana ga ne koristi, pa u kontekstu stvarnog utjecaja na mirovine ima manju ulogu, jasan je kreator ovog korisnog podcasta.

Kategorije fondova 

Budući da prvi stup vjerojatno neće biti dovoljan, a treći koristi relativno malo ljudi, drugi stup postaje ključan faktor buduće financijske sigurnosti. Iako se često čuje da je “sve to prevara” i da “od mirovine neće biti ništa”, istina je da drugi stup u velikoj mjeri ovisi o osobnim odlukama. S obzirom da je izdvajanje u drugi stup nemoguće izbjeći, iz njega bi svatko trebao znati izvući maksimum.

– Od 2015. godine unutar svakog obveznog mirovinskog fonda postoje tri kategorije. Kategorija A znači najveći udio dionica, najveći potencijal rasta, ali i veće oscilacije, kategorija B podrazumijeva umjereni rizik, kombinaciju dionica i obveznica, dok je kategorija C najkonzervativnija, gotovo bez dionica i s najmanjim oscilacijama. Dionice su dugoročno najisplativija imovina, ali mogu imati loše godine. Zato kategorija A nije prikladna za osobe koje su tik pred mirovinom. No, za sve koji imaju deset ili više godina do mirovine, a osobito za mlade, kategorija A dugoročno ima najviše smisla, objašnjava Marko Bogdan, dodajući kako prosječni godišnji prinosi u zadnjih deset godina to jasno pokazuju.

Problem automatizma i ‘čiste sreće’

Do 2019. godine novozaposleni su automatski raspoređivani u kategoriju B, iako bi za većinu njih kategorija A bila logičniji izbor. Od 2019. taj je propust ispravljen i novozaposleni sada automatski ulaze u kategoriju A. To je dovelo do apsurdne situacije u kojoj dvije osobe koje su počele raditi u razmaku od nekoliko mjeseci mogu imati drastično različite mirovine, isključivo zbog datuma zaposlenja. Jedna osoba završi u B, druga u A, bez ikakve vlastite odluke.

– Nisu svi fondovi isti. Čak ni unutar iste kategorije fondovi ne ostvaruju iste rezultate, a razlike su ogromne. Primjerice, u kategoriji A, prosječni godišnji prinos u zadnjih deset godina kretao se između 6 i 9,5 posto. U petogodišnjem razdoblju razlike su još izraženije. Ovdje nije riječ o favoriziranju bilo koga, već o javno dostupnim brojkama. Problem je u tome što ‘par postotnih poena’ u dugoročnom ulaganju ne znači malo, znači eksponencijalno veću razliku, pojašnjava stručnjak.

Primjer koji sve objašnjava

– Zamislimo dvojicu radnika, Marina i Luku. Imaju isti radni vijek, ali su automatski raspoređeni u različite fondove. Nakon 40 godina Marin u fondu s prosječnim prinosom od 9,5 posto, odlazi u mirovinu sa 661.000 eura u drugom stupu, dok Luka, u fondu s prinosom od 6 posto ima 259.000 eura. Čak i u scenariju u kojem Luka ima znatno veću plaću i veće povišice, i dalje ne dostiže Marina. Izbor fonda ima veći utjecaj na konačni iznos mirovine nego razlika u plaći, uspoređuje Marko Bogdan naglasivši da izbor fonda nema nikakve veze s bankom u kojoj osoba ima račun.