Novcem od pričesti kupio prvu magaricu. Unatoč kaosu koji je stvorila, to je bio tek početak priče.

U tipičnu sliku domaćeg agrara u kojoj prosječan poljoprivrednik ima više od 60 godina i u kojoj je stočarstvo u silaznoj putanji ne uklapa se Lovro Kišiček koji ima dvadeset godina, dolazi iz Ferdinandovca i s obitelji se bavi poljoprivredom. Poljoprivreda je već postala dio njegove DNA. Na gospodarstvu imaju mliječne krave, ovce i magarce. Svime time bavi se isključivo obitelj i nije to lako, nedostaje i strojeva, ali uz dogovor, kaže Lovro, sve uspijevaju. U to sve čime se bave ulazi i sir: svježi, dimljeni, nedimljeni, raznih okusa. Ipak, ne mogu sve mlijeko svojih 30 krava preraditi.

-Koliko kao obitelj možemo napraviti toliko proizvedemo i prodamo, a restu u mljekaru vozim – kaže Kišiček.

Potražnja za sirevima i janjetinom tolika je da ju ne mogu zadovoljiti, pa je onda uz siguran plasman i bavljenje poljoprivredom lakše.

-Lijepo se živi. Normalno, treba raditi kao i svuda, ali ako hoćete raditi imat ćete novca. Svi vele da se ne isplati, ali od nečega se mora živjeti, a sada da se godine truda mojih roditelja bace u vjetar i da se proda pošto, poto, to ne, ne želimo to – jasan je taj mladi stočar.

No, svjestan je taj mladić da bi kada bi samo proizvodili mlijeko bilo drugačije.

-Malo bi bila voda do grla i malo bi se kupali – kroz smijeh priznaje Lovro.

Od dječje zaintrigiranosti do posla

No, ovako se gura, a na gospodarstvu Kišiček na kojem se uzgajaju i krave i ovce pažnju ipak plijene magarice, a za njih je kriv upravo Lovro odnosno praznici kod strica prije nekoliko godina kada je poželio imati magarce.

-Konja se bojim, konj je ipak velika životinja, a ovo je malo, pa sam rekao da ću njih – iskreno će o svojoj želji.

Prvu magaricu kupio je sam još kao dijete.

-Ja sam od svoje prve pričesti kaj sam dobil kao dar 2015. godine sebi kupio prvu magaricu od 7 ili 8 mjeseci i tako je ta priča pomalo krenula i sada sam na dvadesetak magaraca i magarica – opisuje netipičan početak priče Lovro jer rijetkost je čuti da neko dijete ne želi mobitel ili videoigricu nego magaricu.

 

Njegova priča o magaricama uspješno se razvija unatoč neslavnom početku u kojem je magarica porazbijala nešto posuđa i usvojila neke malo neobične navike.

-Imali smo starija vrata na klik-klak i ulazila je unutra kad je štela dok je bila u dvorištu. Voljela je lubenicu, sladoled, pivo je čak pila i zamislite nije prolila ni kap piva. Mi ljudi znamo razlijat to pivo po sebi, ali ona to nikad nije napravila – smije se Kišiček.

Svima se uvukla pod kožu, pa je sve bilo oprošteno. Početno oduševljenje malo po malo prerasta u posao. Lovro Kišiček danas ima dvadesetak magarica i magaraca, prodaje magareće mlijeko iako su, kroz smijeh priča, njegovi sumještani prema mlijeku koje ne dolazi od krava već magarica skeptični.

-Mi Podravci smo zadrti i škrti ljudi i onda ljudi prvo otidu kod doktora i dok sve živo sprobaju kad im doktor na kraju reče ‘dajte probajte s magarećim mlijekom jer stvarno pomaže’ onda pitaju zakaj to nisu prije, a reko zakaj niste pitali i slušali. Dosta ljudi neće slušati i ne vjeruje u to – opisuje.

 

Njega to ne obeshrabruje već gura naprijed. Svoj posao voli, pa raditi nešto bez poljoprivrede za njega nije opcija.

-Teško, to se nekako uvuklo u mene. Ujutro i navečer ja delam, sve ih nahranim bio svetak ili petak kak bi se reklo i teško je meni to promijeniti i zamisliti da moram u točno toliko sati biti na poslu. Ovako si ja određujem kako hoću, ako mi se danas baš ne ide na zemlju, onda neću već radim nešto drugo, a sutra ću na zemlju – opisuje taj osjećaj slobode Lovro Kišiček.

Po tome se razlikuje od velikog dijela svojih vršnjaka, ali za njega je to jedini ispravni put.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija