Svi ga znamo s ceste: Svoj tricikl vozi 365 dana u godini. Ovo je njegova priča koja vas neće ostaviti ravnodušnim

Bez obzira na vremenske uvjete ili dane u godini, u okolici Bjelovara već godinama možete susresti istu sliku – čovjeka na triciklu, uvijek u pokretu i uvijek s osmijehom na licu. Iza tog prizora, međutim, krije se životna priča ispunjena teškim borbama, upornošću i gotovo nevjerojatnom snagom volje.

Igor Šingelberger iz Velikog Trojstva već više od četvrt stoljeća svakodnevno vozi svoj tricikl. Danas prelazi oko 30 kilometara dnevno, a nekad je, kaže, znao voziti i dvostruko više.

„Vozim tricikl 365 dana u godini – i na Božić, i na Novu godinu, i na Uskrs. Vozim i po zimi ako cesta nije zaleđena. Kad sam bio mlađi, dnevno sam biciklirao 50 do 60 kilometara, a sada vozim oko 30“, kazao je Šingelberger.

Rođen 1974. godine u Bjelovaru, po struci metalski tehničar, radio je kao šumski radnik sve dok mu se život nije naglo promijenio. Već 1990. godine doživio je prvi teški moždani udar.

„Tad sam imao oduzetu lijevu ruku i nogu i veliku cistu na mozgu. Ruka i noga su se oporavile, ali 1996. godine preživio sam još veći izljev krvi na mozak. Od tada imam potpuno oduzetu lijevu ruku i dosta oduzetu lijevu nogu“, prisjetio se naš sugovornik.

Ukupno je prošao pet operacija na mozgu, suočio se s tumorima i dvama velikim moždanim udarima. Danas je, kako kaže, „100-postotni civilni tjelesni invalid“. No upravo ga je to, paradoksalno, i gurnulo prema triciklu koji je postao njegov način života.

„Tricikl vozim zbog invalidnosti lijeve ruke i noge. Kad me ljudi vide na triciklu, sretni su i zadovoljni. Ako me vide kao pješaka, pitaju gdje je tricikl“, kazao je kroz osmijeh.

Do svog prvog ozbiljnog tricikla nije došao lako. Osam godina pokušavao je dobiti pomoć institucija, no bez uspjeha.

„Osam godina sam molio institucije za donacije, ali svi su mi okrenuli leđa. Na kraju mi je tricikl kupio anonimni poslovni čovjek iz Bjelovara koji mi je rekao: ‘Igore, ja ne postojim, nisam ti ništa kupio i nikad me nemoj spominjati’“, prisjetio se Šingelberger koji je upravo na tom zelenom triciklu prešao više od 100 tisuća kilometara, dok se nije potpuno raspao.

Novi, crni tricikl, također mu je nabavio isti donator. Danas ima i električnu pomoć, ali Igor naglašava da se i dalje oslanja na vlastitu snagu:
„Tricikl ima pomoć struje, ali ja stalno pedaliram“.

Šingelberger je kroz godine na triciklima prešao više od 450 kilometara, udaljenost je to kao da je više od deset puta okružio Planet Zemlju.

„Nitko ne zna koliko je to kanti znoja, muke i truda. Puno puta me oprala velika kiša. Vozim i kad je +38 stupnjeva, pa me uhvati prolom oblaka i pokisnem do kostiju“, ispričao nam je Šingelberger koji, unatoč svemu, nikada nije izgubio želju za većim ciljevima.

Sanjao je povezati kontinentalnu i obalnu Hrvatsku – Bjelovar i Novalju, ali za takve pothvate nikada nije dobio podršku.

„Uzalud sam potrošio 25 godina mladosti pokušavajući to ostvariti. Nitko nije želio pomoći“, kazao je naš sugovornik kojemu motivacija, ipak, ne jenjava.

„Naprijed me gura želja za pokretom“, istaknuo je Šingelberger te nam otkrio još jedan od razloga svakodnevne vožnje koji će ipak ostati tajna.

Danas, nakon svega što je prošao, Igor ima još jednu veliku životnu želju, a to je preseliti se u Švedsku.

„Tamo tjelesni invalidi imaju pravo na posao i bolja socijalna prava nego ovdje“, kazao je Šingelberger te dodao kako ga ta misao već dugo prati.

Ipak, nada se da za odlazak neće biti potrebe i da bi se ovdje stvari mogle promijeniti nabolje.

Foto: Ustupio sugovornik