[FOTO] Sjeli na Tomose i krenuli prema moru: Prešli više od 500 kilometara, a kući se nisu vratili praznih ruku

Jedanaest zaljubljenika u stare Tomose iz Daruvara sjelo je na svoje vremešne motore i krenulo put Dalmacije. Nekoliko stotina kilometara kasnije, kući se vraćaju s tri zlatna pehara.

Avantura je to koja je počela u subotu u četiri ujutro, kada je ekipa iz Daruvara krenula prema Kaštel Sućurcu na 18. susret Tomosa.  Prva veća stanica bile su Vodice, gdje su se Daruvarčani spontano zaustavili na susretu ljubitelja Vespi, a tek potom nastavili prema Kaštelima.

„U Vodicama smo imali prvu stanicu, gdje je bio Vespa susret. Tamo smo stigli predvečer, a u smještaj u Kaštelima došli smo oko deset navečer. Tako da je sve zajedno trajalo gotovo 20 sati. Voziš, odmaraš, jedeš, sjediš i tako“, prepričava nam Miroslav Volšanski jedan od sudionika.

Za njih je to bila dosad najzahtjevnija zajednička vožnja.

„U ovom sastavu to nam je prva ovakva vožnja. Išli smo već do Banjaluke, a treću godinu zaredom idemo u Sisak na Tomos susret. Do Siska je tamo i natrag oko 250 kilometara, a ovo je bilo možda tri-četiri puta više“, kaže Volšanski.

A njihov trud nije prošao nezapaženo. U Kaštel Sućurcu sudjelovali su na Tomos susretu, gdje su za svoje motore osvojili čak tri zlatna pehara. Jedan od njih pripao im je za najoriginalnije motore, a nagrađena je i njihova odluka da se na ovakvu avanturu upute upravo na starim Tomosima.

„U Vodicama smo bili spontano jer gospodin koji nam je riješio smještaj vozi Vespu, oldtimer iz šezdesetih godina. Rekao je da bi mu bilo drago da mi s Tomosima dođemo na njihovu manifestaciju. Napravili smo im svojevrsni show. Pojavili smo se iz Daruvara s malim motorićima koji su nekada išli do trgovine i natrag“, prisjeća se.

No, za ovu ekipu Tomos nije tek stari moped. To je hobi koji je s godinama prerastao u pravu strast.

Volšanski svoj najstariji motor posebno čuva – riječ je o Tomosu V14 iz 1970. godine, koji je ove godine napunio 56 godina. I sam kaže da se ljubav prema tim motorima kod njegove generacije razvila još u djetinjstvu.

„Pošto smo rođeni u onom tisućljeću, nije bilo Facebooka i mobitela. S nečim se čovjek morao zabaviti. Prvo su Tomosi bili potreba, a onda je to preraslo u veliku ljubav. Svi smo se mi učili voziti na njima sa sedam, osam godina“, kazao je Volšanski.

Iako su mnogi nakon polaganja vozačkog ispita Tomose ostavili po strani, kod njih se ljubav vratila godinama kasnije.

„Ljubav se rodi nakon dva desetljeća. To je posebna strast i kada nekoga pitaš za cijenu, cijene nema. Kuća se može prodati, to nije problem, ali ovo ne“, kaže kroz smijeh.

Koliko im ti motori znače najbolje govori podatak da gotovo svaki član ekipe kod kuće ima nekoliko Tomosa. Volšanski ih, primjerice, ima čak šest, a uz njih i Vespu iz 1956. godine.

Ipak, voziti nekoliko stotina kilometara na motoru koji je napravljen prije više desetljeća nije baš jednostavno. Tomos, kaže Volšanski, traži pažnju i strpljenje.

„Naša prosječna brzina je oko 40 do 60 kilometara na sat. Čim vidi brzinu, on zaplače“, šali se. „Moraš slušati motor kako diše. Nije ono – gas do kraja i idemo, jer bi se normalno raspao.“

Dok su putovali prema Daruvaru, ekipa je napravila i još jedno zanimljivo zaustavljanje – na Željavi, nekadašnjem vojnom aerodromu na Plješevici, kultnom mjestu za brojne motocikliste.

Njihova priča pritom nije vezana uz nikakav klub. Jednostavno su, kako kaže Volšanski, skupina entuzijasta koju povezuje ista ljubav. A čini se da ova dalmatinska avantura neće biti posljednja. Iako zasad ne želi otkrivati previše, Volšanski potvrđuje da se već šuška o novom putovanju.