„Piši, piši mi“: Evo kako su učenici ponovno otkrili ljepotu pisama

BJELOVAR – U bjelovarskoj knjižnici Petar Preradović održana je još jedna zanimljiva i poučna Spikaonica. “Piši, piši mi” naziv je Spikaonice kojoj je cilj bio potaknuti djecu na već pomalo zaboravljeni način razmjene informacija i osjećaja. Gost Spikaonice bio je pjesnik i turistički vodič Slaven Klobučar, a učenike petog razreda Osnovne škole Ivanska pokušao je potaknuti na pisanje pisama kao oblika izražavanja misli, osjećaja i kreativnosti, podsjetiti ih na važnost rukopisa i osobnog truda u komunikaciji te ih upoznati s kulturnom i povijesnom vrijednošću pisama i čestitki kao dijela tradicije.

– “Piši, piši mi” radionica želi potaknuti djecu da ponovno otkriju ljepotu pisanja pisama. Odnosno, ponovno da otkriju ljepotu pisanja svojim rukopisom, a ne samo s prstićima po ekranima. Zašto mislim da je to važno? Važno je zato što jednog dana možda će vidjeti kako su pisali jer će biti sačuvan njihov rukopis. Jednog dana će možda napisati pismo nekom od svojih dragih ljudi koji možda neće više biti s njima pa će im biti drago da to pismo postoji i da su jednog dana izgovorili neke riječi koje su te osobe trebale čuti. Pogotovo baka, djed, svi znamo tu povezanost – kaže Klobučar.

Pisma kroz povijest

Važno je djeci bilo naglasiti i koliko su pisma bila važna kroz povijest.

– Važno je reći koliko je pisama koje se i danas pamte. Ja se uvijek onako volim sjetiti Petra Zrinskog i Katarine Zrinski i jednog od najljepših hrvatskih pisama koja je ikad itko uputio. Zanimljivo je da ga Katarina nikada nije dobila, a mi ga danas čitamo i smatramo dijelom hrvatske povijesti – navodi.

Iščekivanje pisama

Pisma su se dugo čekala, pogotovo u davnim vremenima.

– Primjerice, za vrijeme Prvog svjetskog rata, znamo svi za ona tužna pismo koja su se čekala da dođu ili su došla, ali se onaj pošiljatelj nikada nije vratio s njima. Meni je osobno zanimljivo pismo, iako se ne može sa sigurnošću reći je li točno ili nije, koje je Edisonovoj majci uputila učiteljica i koje je on zapravo otkrio mnogo kasnije. U pismu je učiteljica napisala da je škola u koju je išao premala za njega jer je veliki genije i da treba ići u drugu školu jer ga oni ne mogu pratiti – dodaje Slaven Klobučar.

Nada se Klobučar da je Spikaonica učenicima približila pismo i pisanu riječ koja je nemjerljiva s današnjom tehnologijom pa da će, ako nikako drugačije, barem za Božić dragim osobama poslati čestitku. Ili pismo, kaže, jednostavno mogu uputiti samima sebi pa za deset godina vidjeti gdje su im bile misli.

– Možda im je teško u školi, možda imaju nekih problema, možda imaju neku nesretnu ljubav pa neka onda napišu jednostavno na papir sve, prenesu te svoje misli i onda tamo negdje 2036. otvore pismo. Tada će vidjeti je li ta ljubav zbog koje su patili danas možda s njima i slično – poručuje.

Učenica 5. B razreda Patricija Puškarić pisala je pismo svojoj baki.

– Za Božić smo na satu hrvatskog jezika pisali pisma, a ja sam pisala svojoj baki. Pisala sam joj da joj želim da blagdane provede zdrava i da pokaže ljubav svima koje voli. Baka mi je pismo i uzvratila te rekla da sam joj baš uljepšala blagdane – rekla je Patricija koja je svjesna da se pri pisanju pisma rukom treba ipak malo potruditi za razliku od tipkanja na mobitel.

Pismo simpatiji

– Kada se piše rukom vidi se da je netko na nekoga mislio i da mu taj netko vrijedi. Možda ću sljedeće godine i za Valentinovo napisati pismo svojoj simpatiji – rekla je Patricija.

Vrijeme kada su ljubavna pisma bila simbol romantike sada je iza nas pa svako novo ljubavno pismo moglo bi spasiti romantiku kao takvu.

Svjetski dan pisanja pisama obilježava se 11. svibnja.