Dabro vs. Porfirije: Skandal s dvostrukim mjerilima?

Na ispad saborskog zastupnika Josipa Dabre u kojem pjeva pjesmu u kojoj samoinicijativno ubacuje stihove koji veličaju Antu Pavelića jučer je prvi reagirao bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak. Nakon Hrebakove, uslijedila je lavina reakcija.

Međutim, portal Teleskop u svom osvrtu postavlja pitanje dosljednosti i jednakih mjerila u osudi totalitarizama.

Tekst prenosimo u cijelosti:

Saborski zastupnik Josip Dabro ponovno je od jučer u središtu pozornosti nakon što je objavljena privatna snimka na kojoj, u veselom društvu u jednom slavonskom šoru, pjeva pjesmu u kojoj samoinicijativno ubacuje stihove koji veličaju Antu Pavelića. Iako je riječ o privatnoj snimci, činjenica je da je Dabro javna osoba i da postoji legitiman javni interes da se takav sadržaj pojavi u medijima i bude predmet rasprave.

Upravo zato takvo veličanje ustaštva treba jasno i nedvosmisleno osuditi. Takvi stihovi nisu samo osobni problem političara koji ih izgovara ili pjeva. Oni nanose štetu cijeloj Hrvatskoj, jer nepotrebno otvaraju prostor napadima na državu i vraćaju raspravu na teme koje bi trebale ostati u povijesti. Posebno je nerazumljivo zašto bi itko danas političko ili identitetsko uporište tražio u jednom propalom režimu koji je donio patnju velikom dijelu hrvatskog naroda i čije su posljedice dodatno opteretile povijest tragedijama poput Bleiburga i križnih putova. Hrvatska ima Domovinski rat kao temelj svoje suvremene državnosti i na njega se može i jedino treba pozivati.

Međutim, jednako je upadljiva i činjenica koliko je sadašnja medijska i politička histerija selektivna. Isti oni koji danas, s pravom, osuđuju Dabru, nisu pokazivali ni približno takvu žestinu kada se u javnosti pojavila snimka srpskog patrijarha Porfirija kako u društvu pravoslavnih svećenika u SAD-u pjeva četničke pjesme čiji stihovi veličaju zločinca vojvodu Đujića. Tada se cijela stvar uglavnom relativizirala (pojedinci su dovodili u sumnju i autentičnost snimke), tretirala kao marginalna epizoda, a neki je nisu htjeli niti komentirati, valjda zato što su se, po potrebi, rado odazivali na ugodne intelektualne vježbe kod mitropolita Porfirija dok je stolovao u Zagrebu.

Jednako tako, možemo se pitati zašto dio ljevice i danas bez zadrške relativizira ili čak romantizira Titov komunistički režim, premda je riječ o totalitarnom sustavu koji je nakon rata počinio strašne zločine i političke progone. Istodobno se na brojnim okupljanjima bez problema pjevaju partizanske i komunističke pjesme, dok se svaki ispad s druge strane odmah pretvara u nacionalni skandal.

Ako doista želimo društvo koje je istinski raskrstilo s totalitarizmima, onda kriteriji moraju biti bezuvjetno jednaki za sve. Osuda mora biti dosljedna, bez obzira dolazi li sporni sadržaj s desne ili lijeve strane, iz Hrvatske ili iz susjedstva. Sve drugo nije borba za vrijednosti, nego obična politička selektivnost i korištenje osjetljivih povijesnih i političkih tema za skupljanje jeftinih političkih bodova.