Bajs-zeitung formula: Zaštiti počinitelja, a optuži novinara istraživača

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

Dugo nisam pisao novinarske tekstove. Prije desetak godina redakciju sam zamijenio filmskim studijom i montažom.  Navukao sam se na snimanje političko povijesnih dokumentaraca, a s vremena na vrijeme bih odradio i neku predizbornu kampanju, jer one imaju posebnu draž.

Prije nešto više od godinu dana jedna draga prijateljica predložila mi je poslovnu suradnju, pa sam tako postao nakladnik portala Klikni.hr sa sjedištem u Bjelovaru. Ali, pisanje me i dalje nije privlačilo. Nekako, nije ni primjereno da se netko tko, čak samo i povremeno, radi predizborne kampanje, bavi uređivanjem medijskog sadržaja. To je posao urednika. Posao nakladnika je da tržišno pozicionira portal.

Oko pozicioniranja nisam imao velikih dvojbi, jer je već letimična analiza sadržaja lokalnih medija dala jasan odgovor. Naime, svi postojeći mediji u Bjelovaru, ali i Županiji hvalili su aktualnog župana. A ako svi proizvode sladoled, netko treba praviti i  kornete. I tako je surova logika ponude i potražnje odredila smjer.

Uvlakačkim tekstovima o Bajsu prednjačio je Bajs-zeitung. Tako Bjelovarski list zovu mlađi kolege koji već odavno znaju kako župan svaku nedjelju u isto vrijeme u nakladnikovu domu uređuje ‘svoju novinu’, broji vlastite fotografije, izbacuje tuđe, mijenja naslove… određuje pravu mjeru.

Taj dosadni Bajsov portal nikad mi nije bio previše zanimljiv. Pod onom zvjezdicom na vrhu ekrana gdje piše favoriti nije našao svoje mjesto čak ni pri dnu popisa, tako da njegove stranice mjesecima nisam otvarao. Sve do jučer, dok mi kolege na WhatsApp nisu poslali link.

Igor Kokoruš, prvo  pero tjednika s minornih 800 prodanih primjeraka tjedno, u svom novinskom uratku postavlja krajnje intrigantna i beskompromisna pitanja i hrabro proziva odgovorne da podastru jasne odgovore. James Bond Bajs-zeitunga do najsitnijih detalja raskrinkava ključne aktere i spektakularno otkriva nepoznate detalje: Da sam ja, Miljenko Manjkas vlasnik portala Klikni.hr (što možete saznati u dva klika na impressumu portala ili u sudskom registru), da sam HDZ-ov izborni strateg (o čemu sam u srpnju prošle godine u Večernjem listu dao intervju) i da portal Klikni.hr u tekstu od 13. travnja donosi sve detalje kaznene prijave protiv ravnatelja Opće bolnice Bjelovar (zbog čega iskreno zahvaljujemo na besplatnoj promidžbi).

Autor dalje lucidno zaključuje da pisac teksta Klikni.hr-a, pozorno pratite, „ima pristup kaznenoj prijavi koju je objavio na naslovnici istog tog portala.“ Sjajno Igore, kakvo kriminalističko zapažanje.

Nadalje autor otkriva i vezu Miljenka Manjkasa sa saborskim zastupnikom Mirom Totgergelijem jer je ovaj prije nekoliko dana na portalu Klikni.hr komentirao temu o istoj toj već spomenutoj kaznenoj prijavi.

I napokon dolazimo do vrhunca. Autor teksta u Bajs-zeitungu postavlja pitanje kako to da je baš  Klikni.hr upoznat sa sadržajem kaznene prijave koju je i objavio. Toliko lucidnih zapažanja, toliko intrigantnih spoznaja, toliko hrabrih,  provokativnih, kritičkih pitanja dugo nismo vidjeli u jednom novinarskom uratku.

U duhu Bjas-zeitung novinarstva, autoru teksta nije važno je li tijekom gradnje bolnice netko kršio zakon i tko; nije važno je li bilo pogodovanja i kome; nije važno hoće li institucije istražiti slučaj i kada….?  Ono što je ovom James Bondu lokalnog novinarstva jedino važno i presudno jest, od kud Klikni.hr-u sadržaj kaznene prijave. Podsjetilo me to na onaj slučaj kad žena dolazi doma s posla prije kraja radnog vremena i zatječe muža u krevetu s ljubavnicom, a muž ju napadne zato što je ranije došla s posla.

Svatko tko se ikada bavio novinarstvom zna kako to ide. Najprije se priča u bolnici, potom po gradu, onda se novinar malo raspita na koju su adresu otišle te prijave, pošalje novinarski upit, pa dobije odgovor od Ministarstva zdravstva, iz njega nešto doznaš. Onda pošalje upit DORH-u, oni odgovore… i na kraju se najčešće javi netko tko posjeduje kaznenu prijavu, a koju mu je vjerojatno dao sam autor. Jer logično je da je autoru kaznene prijave stalo do toga da se slučaj rasvijetli i da mediji mogu pomoći. U suprotnom ju ne bi niti podnosio. Tako su sadržaji stotina kaznenih prijava objavljeni u desetinama hrvatskih medija. Većina državnih i javnih institucija danas zna i da postoji pravo javnosti na informaciju i da prema medijima imaju i određene obveze. Sve to zna i Kokoruš. Ali, nije čovjek kriv, piše što mu se naredi.

Novinarstvo je danas zajebana profesija, jer hrvatski model izgleda otprilike ovako: tip bez škole, ugostitelj, građevinar, auto diler… dočepa se medija, „utali“ s lokalnim političarem, a novinari „ima da piši što im se kaže ili neka traže novi posao“. A kuda će oni koji to ne žele? U drugi medij? A kad tamo opet onaj isti vlasnik. U treći? A kad i tamo opet „calta“ isti onaj lokalni političar. Vrte oni tako 2-3 milijuna kuna godišnje u nekoliko manje utjecajnih medija i njihovim tvrtkama kćerima. Ne brine lokalnog političara što mu je ortak u zadnjih par godina šest-sedam tvrtki odveo u stečaj, a vjerovnicima, najčešće državi (čitaj poreznim obveznicima) ostao dužan milijune. U cijelom tom labirintu oni novinari, koji imaju sreće, nađu honoraran posao u nekoj državnoj agenciji, ali što je s onima koji nemaju?

Psi laju, karavane prolaze. Skoro će nedjelja, a župan će u nakladnikovu domu opet brojati svoje fotografije, izbacivati tuđe, mijenjati naslove… određivati pravu mjeru.


PODIJELI S PRIJATELJIMA!