I što sad kad odu najbolji od nas

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

Iza velikih novinara ostaje na tisuće napisanih tekstova, a još je toliko ostalo ne napisanih. Baš je tako i s našim Čedom ili Rosom, kako smo ga zvali.

Za mnoge preminule kažemo da su otišli prerano, za neke se to kaže više reda radi, ali za Rosa to doista vrijedi. Otišao je prerano jer nije dovršio posao, još je ostao toliko toga dužan svojim čitateljima, prijateljima, Snježani… Kako ćemo sada završiti film koji smo pripremali, tko će prikupiti tekstove za knjigu koju smo htjeli tiskati? Obećao si da nećeš otići dok ne završimo priču o tebi, baš onako kako si ti portretirao svoje Bjelovarčane.

Iako je već dugo izostajao s kolegija kod Nikole, gdje bismo minutu potrošili na objavljeno, a sate na planove o novim temama i projektima, uvijek smo se nadali da će se vratiti. Dugo je živio sa svojom bolešću, teško se kretao, ali njegovi prijatelji i kolege stalno su vjerovali da će probuditi jedno jutro i reći: ma k vragu i reume i artritisi, idem van! Tijelo nije slušalo, a mozak je radio besprijekorno.

Na žalost, na kraju se predao. Postala mu je nepodnošljiva golema razlika između onoga što zna i što bi htio i onoga što može. Nije stigao uživati u teško izborenoj, a više nego zasluženoj mirovini.

Volio je svoje sugrađane i oni su voljeli njega. Među kilometrima rečenica koje je napisao nije bilo uvreda, zlobe, ružnih riječi. Iz sugovornika je izvlačio najbolje jer je volio ljude. I ponovimo, i oni su voljeli njega.

Dugo će stolac na kojem si sjedio ostati prazan. Dugo se nitko od mladih kolega u tvom Bjelovaru neće usuditi sjesti na njega. Vjerojatno nikad.


PODIJELI S PRIJATELJIMA!