Nema više Sirele, ostala samo sjećanja

Već neko vrijeme putnike namjernike koji „starom cestom” iz Zagreba putuju prema Bjelovaru u Rovišću ne dočekuje najpoznatiji znak dobrodošlice. Nije da putnici nisu više dobrodošli u grad sira, kako ih se desetljećima pozdravljalo s te table, nego više nema Sirele, brenda koji je bio sinonim za grad sira, kako se nekada tepalo Bjelovaru. Sada je tamo logo President, a dobrodošlica se odnosi na dolazak u grad vrhunskih sireva.

Kako bi uostalom i pisalo Dobro došli u grad Presidenta jer Bjelovar je, politički gledano, odskočio najdalje do potpredsjednice Vlade bez portfelja, ne računajući nekolicinu ministara i saborskih zastupnika, pa i predsjednika Hrvatskog sabora.

Ponos i sram

Sirela, brend kojim smo se ponosili jer je značio snagu u prehrambenoj industriji, ali i sramili jer je asocirao na selo i miomiris proizvođača osnovne sirovine za sir, vlasnik, francuska tvrtka Lactalis, ugasio je početkom ove godine uz gromoglasnu medijsku tišinu.

S obzirom na stanje u mljekarskoj industriji koje je loše i u dobra ekonomska vremena, sva je prigoda da se Sirela više nikad neće vratiti. Jedno vrijeme egzistirat će u kolektivnom sjećanju Hrvata, nešto dulje u kolektivnom sjećanju Bjelovarčana, a onda će u ropotarnicu povijesti, zajedno s mnogim drugim bjelovarskim i bjelovarsko-bilogorskim brendovima.

Eksploatacija nostalgije

Jedini način da se Sirela vrati jest da Grad Bjelovar krene u pokušaj eksploatacije nostalgije kao što je to napravio s Majburgerom, ali bio je to pucanj u prazno koji ne treba ponoviti.

Ipak, treba reći da iz tvornice u Sredicama i dalje svakodnevno izlaze tone sireva i da se tamo posluje sve u 16, čak i puno investira. Posjetio ju je prije nekoliko godina i premijer osobno kada se otvarao novi pogon i skladište i doista, u usporedbi sa svim tvornicama bez kojih je Bjelovar ostao ili koje su u najboljem slučaju stagnirale, Sirela je na onoj uspješnoj strani.

Štedljivi kamiondžija

Bez obzira što ju je sačuvao, kako se to kod nas kaže, kontroverzni poduzetnik. Luka Rajić, vozač kamiona koji je, eto, štedio novac ne kupujući skupe sendviče pa si je prištedio dovoljno da pokupuje sve ono što vrijedi u hrvatskoj mljekarskoj industriji u famoznoj privatizaciji ’90-tih.

Tvornica 5. maj, recimo, nije bila te sreće i tamo se već desetljećima proizvode zmije i štakori iz vlastitog uzgoja, a tu i tamo proizvede se pokoja velebna ideja o najvećoj klaonici u regiji i slično.

Generacijama koje dolaze morat ćemo objašnjavati što znači „sirela”, pitat će se je li to naziv nekog zaseoka ili kakvog potoka u blizini tvornice u kojoj se proizvode presidencijalni sirevi. I svakako im neće biti jasno kad neki naš sugrađanin u najboljim godinama djevojku s velikim grudima na korzu prokomentira: Vau, koje sirele.

Foto: Željko Brkić