Goebbels se ne bi posramio, jedino što on ne bi spominjao Auschwitz

Datum parlamentarnih izbora još se uvijek ne zna, no krajnja hrvatska desnica već je u žestokoj kampanji. Imaju li kakav konkretan program, još se ne zna, jer sve čemu smo do sada svjedočili u javnom prostoru svelo se na pokušaje diskreditiranja aktualne HDZ-ove Vlade. Nakon parazitiranja na žrtvi Vukovara, pozivanja na rješavanje migrantske krize puškama i batinama te sličnih eskapada, novim ‘biserom’ ovih dana počastila nas je šefica udruge “U ime obitelji” Željka Markić. Ona je, u nastojanju da je prilagodi svojoj političkoj agenti, retorikom kakve se ne bi posramio ni Joseph Goebbels, odlučila modificirati nedavnu poruku premijera Plenkovića s božićnog domjenka SNV-a o pomirenju između hrvatskog i srpskog naroda. Konkretno, Markić je na društvenim mrežama optužila Plenkovića da “izjednačava mjesta kulminacije velikosrpske osvajačke politike – Vukovar i Škabrnju te zločine nad civilima i braniteljima … s dva pojedinačna zločina pripadnika HV-a”, dodajući kako je to kao da neki od premijera EU izjednači Auschwitz s pojedinačnim zločinima njemačkih ili francuskih vojnika u Drugom svjetskom ratu.
Markić se zapravo referirala na Plenkovićevu izjavu o tome kako su predstavnici hrvatske Vlade i Srba u Hrvatskoj posljednjih nekoliko godina poslali važne poruke o važnosti mira i pomirenja, zajedničkim odlascima na komemoracije u Vukovar, Knin, Škabrnju, Varivode i Grubore. No, Markić je zaboravila spomenuti da je premijer pritom rekao puno više. Rekao je, primjerice, i kako je preduvjet za pomirenje istina, koja podrazumijeva utvrđivanje odgovornosti za ratne zločine, ali i pronalazak svih nestalih. I još je rekao kako će jedna od važnih tema između Hrvatske i Srbije i nadolazećem razdoblju biti pitanje zastupljenosti hrvatske manjine u predstavničkim tijelima u Srbiji.
Kratko, jasno i potpuno nedvosmisleno. Svakome tko posljednjih godina prati zbivanja na političkoj pozornici jasno je kako je Hrvatska ispunila preduvjete za pomirenje hrvatskog i srpskog naroda. I kad je riječ o utvrđivanju odgovornosti za ratne zločine, i kad je riječ o poštivanju prava srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Ima li išta prirodnije od očekivanja da jednako postupi i suprotna strana?
Od završetka rata na ovim prostorima prošlo je gotovo 30 godina, no to je i danas teška i bolna tema za pripadnike svih naroda koji su u njemu sudjelovali. Ratne rane teško će zacijeliti uz nacionalističke poruke koje svakodnevno slušamo od političara za koje pomirenje, očito, nije opcija. A to nisu samo Aleksandar Vučić, Milorad Dodik i njima slični politički akteri preko granice. Na žalost, takvih za izvoz imamo i doma, što potvrđuje i nebulozan istup Željke Markić, ali i niz sličnih istupa na desnom političkom spektru, kojima posljednjih mjeseci svjedočimo na dnevnoj bazi.
Ponekad je teško je procijeniti što domaće ksenofobne desničare motivira na takve poteze i što za njih zapravo predstavlja samostalna hrvatska država, kakvu danas imamo. Jesmo li takvu Hrvatsku stvarali kako bismo samostalno, bez tutora iz Beograda upravljali vlastitim narodom i sudbinom, ili kako bismo diskriminirali Srbe i ostale manjine u Hrvatskoj? Da im postavite to pitanje, većina hrvatskih desničara bi se zacijelo opredijelila za drugi odgovor. Takvima, sve da im to i nacrtate, ne možete objasniti da Hrvatima danas stvarno nitko ne može ugroziti pravo da upravljaju vlastitom zemljom. Čak ni Srbi kojih, prema posljednjem popisu stanovništva, u Hrvatskoj više ne živi ni pet posto.
Foto: FAH