Umjesto naprednih politika, Možemo konzervira propadanje

Zagrebački konzervatori zakucali su posljednji čavao u Namu tako što su nametnuli potencijalnim kupcima obvezu da u toj velebnoj zgradi moraju nastaviti s djelatnošću trgovine. Zagrebačka vlast, koja se deklarira kao moderna i napredna, ovom odlukom konzervirala je, ali i ubrzala propadanje nekadašnjeg ponosa u centru hrvatske metropole.

Zgrada Name svakako je dio vizualnog identiteta centra Zagreba i ništa nije sporno u odluci da se taj identitet sačuva. No, ograničavanje budućeg kupca na djelatnost trgovine strašna je bedastoća koja svakom osim nostalgičarima za komunizmom ledi krv u žilama.

Zagrebački konzervatori odlučili su, dakle, nametnuti budućem kupcu da se u zgradi Name smije baviti samo prodajom. Istinabog, nisu išli u detalje pa nisu navodili hoće li kupac smjeti prodavati samo wc papir, građevinski materijal i televizore ili će smjeti proširiti asortiman i na umjetno gnojivo.

Još bismo mogli razumjeti da se čuvaju tradicijski obrti poput užarstva, potkivanja konja ili izrade bačvi, ali trgovina? Pa zar je u Hrvatskoj sektor trgovine toliko ugrožen da ga treba čuvati?

Uostalom, pa nisu li možemaši prvi koji će tvrditi da trgovci žive na grbači malog čovjeka i da im je cilj samo bezobrazno i bezobzirno zgrtanje profita?

Nostalgija s okusom parizera

Ali, sada isti ti trgovci postaju ugrožena vrsta kojoj se ima osigurati prostor za prodaju u srcu Zagreba!

Trgovina u Nami ne funkcionira već najmanje 23 godine otkako je proglašen stečaj. Da trgovački koncept Name može funkcionirati, već bi je odavno netko preuzeo.

Ovakvim ograničenjem gradska uprava uspjela je samo u jednom – u spuštanju cijene i tjeranju potencijalnih investitora.

Da se Nama ponudi samo uz uvjet konzervacije zgrade, a ne i djelatnosti, vjerojatno bismo vidjeli natjecanje u visini ponuda. A onaj tko bi u tu zgradu bio spreman uložiti desetke milijuna eura, svakako bi bio spreman ponuditi i najodrživije dugoročno rješenje.
Ovako, ako netko i kupi Namu, kupit će je za sitniš i čekati da se zgrada sruši sama od sebe pa da na tom mjestu izgradi nešto komercijalno. Ili da se sruši zagrebačka vlast pa da na njihovo mjesto dođe netko tko neće povraćati na spomen profita ili se sa sjetom prisjećati idiličnih vremena komunizma kada je vrhunac sreće bio kupiti komad parizera u Nami.