Hrvati su shvatili da ih predsjednik ne treba sramotiti, nego da bi se njime trebali ponositi

Zoran Milanović, iako je hrvatski predsjednik, više nije najpopularniji hrvatski političar. Funkcija hrvatskog predsjednika po defaultu je funkcija koja osigurava najveću popularnost jer predsjednik sve ono loše može svaliti na Vladu, a sve ono dobro od Vlade pripisati sebi. Stoga, potrebno je veliko umijeće i trud ne biti hrvatski predsjednik i najpopularniji političar istovremeno, a Milanoviću je to napokon uspjelo poći za rukom.

Možda ne baš od prvog dana, ali sasvim sigurno od početka ruske agresije na Ukrajinu, Milanović se iz petnih žila trudi davati izjave koje štete Hrvatskoj, družiti se s ljudima koji štete Hrvatskoj i dobivati podršku od ljudi koja šteti Hrvatskoj.

Izvan hrvatskih granica Milanović je već odavno proglašen neuračunljivim i nitko se od stranih lidera, barem ne od onih sa zapadne strane, više ne želi naći u istoj prostoriji, a kamoli za istim mikrofonom, s osobom za koju ne zna što će sljedeće ispaliti.

Potez karijere

Na nedavnim parlamentarnim izborima Milanoviću je napokon pošlo za rukom prenijeti osjećaj stranih diplomata na domaću javnost. Onog trenutka kada je kao aktivni predsjednik Republike Hrvatske izlaktario predsjednika SDP-a Peđu Grbina i proglasio se premijerskim kandidatom te stranke, a da pritom nije dao ostavku, Milanović je stvorio presedan koji će ga sasvim sigurno koštati karijere.

Njegov skori odlazak s hrvatske političke scene nešto je najbolje što bi se Hrvatskoj moglo dogoditi. Toliku količinu mržnje i zloće, besmislenog, rafalnog vrijeđanja ne samo konkurencije, nego i partnera, nismo imali priliku doživjeti u relativno kratkoj hrvatskoj povijesti. Njegov put od socijaldemokrate i liberala koji obećava do autokrata kojemu Rusi dodjeljuju posebne nagrade, a politički uzori su mu Viktor Orban i Milorad Dodik, doista je fascinantan i vrijedan proučavanja.

Treba pohvaliti političko sazrijevanje hrvatskih građana koji polako shvaćaju da pošalice stand-up predsjednika, iako su na trenutak zabavne, dugoročno nose vrlo negativne posljedice. I da Hrvatska ne treba zloćudne stand-up predsjednike kojih se ćemo se većinu vremena sramiti, nego upravo suprotno. Predsjednik hrvatskih građana mora biti osoba kojom ćemo se ponositi.