U Washingtonu otvoren muzej komunizma, u postav uvršten J. B. Tito sa svojih milijun žrtava

Piše Hrvoje Hitrec (Portal Hrvatskog kulturnog vijeća)

Ne zna, doduše, prosječni Hrvat što koji blagdan ili praznik znače, niti ga previše zanima, za vjerske još nekako, državni u svezi s događajima u prošlosti uglavnom su mu nepronični, ispremiješani, nedokučivi, zalud mu tumačim da je Capo odlutao u šumu i to je državni praznik, a kada je Hrvatska postala samostalnom i nezavisnom – to je samo spomen-dan pod nazivom Dan neovisnosti. Lakrdija, jest, kao da se rugamo 25. lipnja, najznačajnijem datumu u novijoj hrvatskoj povijesti. Nije dovoljno da imamo neuređenu državu, nego valjda trebamo imati i neuređene državne praznike. A ništa, tako je kako je, glavno da idemo u eurozonu, a kako bismo u nju uopće ušli da nije bilo rečenoga 25. lipnja?

Tijelovo je barem prošlo dostojno, procesije ulicama gradova od sjevera do juga, u Rijeci čak dvije u dva dana jer je Tijelovu prethodio Sv. Vid, a reporterka u središnjem dnevniku javne televizije priopćila da “nije bilo izgreda”. Zašto bi bilo izgreda, i je li ih tko u Rijeci najavio, ostaje zagonetnim.

Pozornost vašu, poštovani čitatelji, i moju naravno, privukla je vijest da je svojevrsni muzej komunizma, odnosno komunističkih nepodopština, otvoren ni manje ni više nego u Washingtonu. Na prepast naših mentalista ondje se otvoreno i argumentirano izlažu podatci o sto milijuna žrtava komunističkih režima, od vremena Lenjina i Staljina do Mao Ce-Tunga i kambodžanskih crvenih kmera. Sto milijuna ljudi, Bože moj, muškaraca, žena i djece. Na kraju vijesti objavljene u hrvatskom dnevnom tisku, sramežljivo se (ali ipak) govori i o dijelu “postava” koji se odnosi na režim J. B. Tita u Jugoslaviji. Eh, to je vjerojatno zaboljelo naše jugofile, orjunaše i titoiste, ma kako sada to, pitaju se, zar je moguće. Ma što Ameri znaju, netko im je podmetnuo, sigurno. Trebali bi “naši” ljubitelji lika i djela prosvjedovati, napisati u prosvjednom pismu da među onih sto milijuna jugoslavenski milijun čini kap u moru pa nije tu blasfemiju trebalo ni spominjati, to više što se radi o plemenitoj represiji nad Hrvatima, poglavito. Osim toga, što su se baš Ameri našli pričati o žrtvama komunističkih režima, pa oni nisu imali ni komunizam ni žrtve, nego štoviše lov na vještice kada su i mnogi hollywoodski glumci i redatelji proganjani kao komunisti premda nisu bili, što se sada, drugim povodom, radi pod “me too” šifrom koja poprima razmjere masovne histerije.

Varaju se oni u Hrvatskoj koji misle da smo se zauvijek riješili komunista, nismo, oni su ostali u dubini “modernoga” hrvatskoga društva i tek se malo prilagodili zbilji, ali čim dotaknete njihove kanone naglo se uznemire i iskaču iz močvare upravo militantno, imaju svoje krugove, svoja mjesta okupljanja, svoju mladež koju orijentiraju prema svim područjima života, pa i prema kulturi (umjetnosti), imaju svoje katedre na fakultetima, svoje kadrove u institucijama, svoje pisce u medijima koji na zaplotnjački način švercaju “progresivne” ideje, nikada ne govoreći (pišući) jasno, otvoreno, nego šifrirano, držeći nas budalama. Jest, ponekad se razotkrivaju, ostajući u anonimnosti, kao “komentatori” napisa na njima neprihvatljivim hrvatskim portalima koje redovito prate (i za to su plaćeni) i tu zlikovci mogu slobodno reći što im je na srcu. Oni žive od provokacija i trljaju ruke kada vide da normalni ljudi nasjedaju i srde se toliko da posežu za uvrjedama, umjesto da provokatora ignoriraju. Ako nema odjeka, provokator će nakon nekoga vremena zašutjeti, a njegovi ga poslodavci prestati financirati jer je neuspješan. Ignorabimus!