Nikad odigrana utakmica na Maksimiru koja je ispisala povijest

Nogomet se uvijek predstavlja kao najbitnija sporedna stvar, no utakmica koja se igrala 13. svibnja 1990. godine, bila je sve samo ne sporedna. Tog je dana nogomet pokrenuo tok događaja koji su na kraju rezultirali formiranjem Hrvatske države. Domovinski rat specifičan je po tome što se teško može odrediti točan datum početka istog. Upravo iz tog razloga, mnoštvo ljudi koji su taj dan sudjelovali na utakmici kao navijači, igrači ili oni koji su sve pratili preko ekrana, baš taj dan gledaju kao pokretač onoga što se dugo „kuhalo“.

Sve je krenulo velikim neredima s južne tribine Maksimira na kojoj su bili smješteni navijači Crvene zvezde, a vodio ih je čovjek koji je nedugo nakon utakmice ubijao po Slavoniji, ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan. Delije su uništavali sjedala, ograde i ostalu klupsku imovinu. Sve to nije bilo dovoljno, pa su se počeli iživljavati na nekolicini Dinamovih navijača koji su bili u blizini.

Drugovi milicajci sve su to mirno gledali i nisu napravili baš ništa kako bi zaštitili napadnute navijače Dinama ili zaustavili uništavanje tribina. Bilo je to naime prvo višestranačko proljeće u Jugoslaviji, a milicajci su samo pratili naređenja i štitili one koje su očito trebali štiti.

Pravi kaos krenuo je kada Bad Blue Boysi više nisu mogli gledati kako Delije napadaju Dinamove navijače na suprotnoj tribini i miliciju koja to sve samo mirno promatra. Boysi su odlučili uzeti stvar u svoje ruke, probili su ogradu na sjevernoj tribini i upali su na teren kako bi se suprotstavili protivničkim navijačima.

U trenutku kada su Dinamovi navijači počeli „raditi probleme“, drugovi milicajci odjednom su se sjetili raditi svoj posao i krenuli su zaustavljati „nerede“. Način na koji su to izveli bio je i više nego dovoljna potvrda onoga zašto je zapravo milicija bila na Maksimiru. Niti jedan navijač Crvene zvezde nije bio udaren, dok su Dinamove navijače vijali od batina po cijelom terenu kako bi zaštitili Delije. Zvezdaši koji su pokrenuli nerede i koji su bili glavni krivci za nastalu situaciju, skupili su se i pobjegli na južnu tribinu gdje su čekali da ih milicija izvede van sa stadiona.

Ovakvu nepravdu nije mirno mogao gledati Zvonimir Boban. U tom trenu nastaje ona kultna scena koje će se mnogi stariji čitatelji sjećati zauvijek i koja nikada neće izblijedjeti u njihovoj memoriji.

Zvone Boban, kapetan Dinama, uzeo je zalet i nogom udario milicionera koji je tukao Dinamove navijače. Bila je to jasna poruka svima koji su vidjeli taj prizor, krenulo je. Zvone je rekao svoje, Delije su rekli svoje, Boysi svoje i milicija svoje, u tom trenu sve je svima bilo jasno. Uz Bobana je na strani BBB-ovaca bio i Vjeko Škrinjar, koji je ga je branio, pa je i sam bio udaren pendrekom.

Refik Ahmetović, milicajac kojeg je Boban udario, kasnije je izjavio kako su ga kolege nagovarali da upuca Bobana u leđa, no da on to nije želio napraviti.

“Kad sam se digao, tad su me moje kolege koje su bile blizu mene nagovarale da mu pucam u leđa. Da ga ubijem. Ja to nisam učinio. Nagovarali su me cijelo vrijeme dok je on tu bio na stazi. Njega je Kuže odveo prema svlačionici. Ja sam rekao – Ako vi hoćete pucati, imate svoj pištolj i pucajte. Ja neću pucati.“, rekao je Ahmetović.

Ova utakmica upisana je u povijest Hrvatske države, a zasigurno je i jedna od najznačajnijih utakmica u svjetskoj povijesti od onih koje nikada nisu odigrane. Zvone Boban ispao je heroj tog dana, jer je čovjek koji je imao popularnost i pokazao je otpor sistemu koji je tlačio određene, a određene štitio pod svaku cijenu. Ali kako je i sam Zvone jednom rekao: “Nisam ja heroj, heroji su svi „obični“ ljudi koji se bore za ovo“. Heroji su se borili, taj dan na Maksimiru i još godinama nakon po cijeloj Hrvatskoj i izborili su se, za sistem bez represije i bez tlačenja, za slobodu, a sve je krenulo od nogometne utakmice. Izgleda da se ne kaže uzalud kako je nogomet puno više od običnog sporta.