Kako je počeo rat u Pakracu, pogled s druge strane balvana

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

Uoči obilježavanja stradavanja civila u Pakračkim vinogradima 2. rujna, donosimo prijepis iz knjige obavještajca KOS-a koji je aktivno bio uključen u događaje u Pakracu na samom početku pobune, prvog dana ožujka 1991.

Ovo je svjedočanstvo važno iz više razloga. Potvrđuje aktivnosti vojne kontra-obavještajne službe u događajima u Hrvatskoj, a također otkriva i ulogu ključnih protagonista u pobuni, prije svih Veljka Đakule.

Hrvatski javni prostor ispunjen je svjedočanstvima hrvatskih branitelja pa je „priča s druge strane“ zanimljiv izvor informacija za stvaranje punije slike o zbivanjima koja se prethodila krvavom ratu, okupaciji dijela RH pa potom i oslobođenju istih.

Obavještajac KOS-a predstavljao se imenom Nestor i prijepis je autentičan, sa svim jezičnim pogreškama.

Ovaj je izvor služio i autorima dokumentarnog filma o prvim napadnim operacijama HV-a i oslobođenju zapadne Slavonije koji se ovih dana privodi kraju.

 

Dana 01. 03. 1991. godine, zajedno sa još jednim kolegom, krenuo sam u Velike Zdence po zadatku. Tamo smo trebali u kuglani da opserviramo suprugu Ivana Belanija iz Suhopolja kod Virovitice, koja je imala utakmicu u kuglanju. Belanija je trebalo uhapsiti na osnovu poternice, jer je bio optužen po članu 114. KZ SFRJ‐kontrarevolucionarno ugrožavanje postojećeg društveno‐političkog sistema. On je kao član HDZ bio uključen u ilegalni uvoz i distribuciju oružja po stranačkoj liniji na prostoru Virovitice.
U toku puta oko Ivanić Grada primio sam radio‐poruku, da odustanem od planiranog zadatka i da produžimo u Pakrac, jer se tamo nešto krupno dešava. Ništa više, nikakve upute za postupanje, nikakve orjentacije.
Došli smo do Novske oko 11,00 časova. Odmah po isključenju sa auto‐puta, po prisustvu velikog broja policajaca se videlo, da nešto nije u redu. Policija nas nije zaustavljala i krenuli smo ka Lipiku u nameri da preko njega dođemo u Pakrac.
U neposrednoj blizini motela „Trokut“ na putu Novska – Lipik jedan pripadnik specijalne jedinice MUP‐a RH nas je pokušao da zaustavi, ali mi nismo postupili po njegovom zahtevu. Nekoliko kilometara dalje u šumi smo naišli na barikadu i onda shvatili da nas je zbog toga zaustavljao. Ispred nas, u blagoj desnoj krivini na udaljenosti oko 60 metara videla se barikada od balvana i sa strane zasečena i oborena stabla preko puta. Video sam da se na barikadi kreću neka lica. Nakon kraćeg čekanja i isčekivanja hoće li nam neko prići, odlučim da ja priđem njima. Kada sam prišao na nekoliko metara, jedan od ljudi mi reče da su oni tu, jer ne mogu da prođu i da nemaju nikakve veze sa barikadama. Pitam ga, da li zna šta se dešava u Pakracu i on prepriča, da su tokom noći u Pakrac pristigle jake policijske snage iz Zagreba i Bjelovara u nameri da zauzmu policijsku stanicu u Pakracu i da sastav policije, kojeg su činili Srbi raspusti. Dodao je da je došlo do oružanog sukoba i da ima žrtava.
Dok smo pričali, iz šume su došla dvojica civila naoružani lovačkim puškama. Oni su bili čuvari barikade. Raspitivali su se šta tražimo i kada smo rekli da smo tu samo iz razloga što se ne može proći, prihvatili su objašnjenje i nisu pravili nikakve probleme.
Odlučio sam da se vratimo natrag, pa preko Kutine i Daruvara uđem u Pakrac.
U Daruvaru smo bili oko 12,30 upravo u trenutku kada je počeo miting SK PJ. Nekako smo se provukli i došli u selo Doljane, gde je JNA imala skladište i komandu divizije lakog sastava. Pukovnik Marić, komandant divizije je bio odsutan, pa sam razgovarao sa majorom Krošnjar Petrom. Informacije koje mi je dao po obimu i sadržaju nisu se bitno razlikovale od informacija koje sam čuo na barikadi. Krošnjar mi je rekao da do sada ima 11 poginulih i da je jedna od žrtava sveštenik iz Pakraca po imenu Sava.
U Pakrac sam došao oko 14,00 časova. Grad je bio pun policije i vojske. Ispred gradske bolnice u marševskom poretku bila je jedinica JNA oklopno‐mehanizovanog sastava. Pitam jednog desetara, ko komanduje jedinicom i on mi odgovori: potpukovnik Milan Čeleketić iz Bjelovara. Milan se pojavio nakon nekoliko minuta. Bio je čovek blizak Službi i sa njim sam imao vrlo dobre odnose. Saopštio mi je da je upravo stigao iz Bjelovara i da očekuje još jedan divizion iz Virovitice. On nije imao nikakve informacije o zbivanjima u Pakracu osim, da je neophodno sprečiiti MUP da u postupku preuzimanja policijske stanice ne primeni silu. Kako? Na to pitanje nije imao odgovor.
Stajali smo na mestu spoja nove i stare bolnice i iz starog dela bolnice dopirali su urlici i vriska kakve do tada nisam imao priliku da čujem. Rekoše mi da se tamo nalazi neuropsihijatrija i da su duševni bolesnici veoma uznemireni noćašnjom pucnjavom i opštom gužvom.
Kako Čeleketić nije znao pojedinosti ušao sam u bolnicu i tamo kroz razgovor sa dežurnim osobljem utvrdio da nisu imali intervencije, da im niko nije prijavio stradanje bilo koga niti da su nekoga smestili u mrtvačnicu. Vidim odmah da neko manipuliše događajima i da doliva ulje na vatru, ali nisam znao ni ko to radi ni zašto to radi.
Oko 15,00 časova pozvan sam u Lipik, jer da me tamo čeka general Aleksandar Vasiljević. U Lipik sam stigao za nekoliko minuta. Vasiljević mi je dao zadatak da po svaku cenu stupim u vezu sa Veljkom Džakulom i da vidim pozadinu događanja, odnosno, da li on i SDS stoje iza bunta naroda i policije.
Vratio sam se u Pakrac ne znajući kuda da krenem i gde da tražim Džakulu. Po gradu su već kolale glasine da je Džakula uhapšen i sproveden u Zagreb, pa da je ubijen, pa ni jedno ni drugo, već da je pobegao u Beograd i sl.
Sreo sam majora Vladu Klačmera, koji je rodom iz Pakraca, a bio je na službi u Varaždinu. On mi reče da se Džakula ne nalazi u selu Kukunjavac kakvu smo informaciju imali već da je sa grupom ljudi u brdima u pavcu Bučja. Kako nisam poznavao puteve i okolinu jedva sam ga namolio da me izvede iz grada u pravcu gde se Džakula nalazi. Pristao je da me odveze do prvih kuća. Počeo je da pada mrak. Kolima smo došli do neke vododerine i Klačmer me je tu ostavio. Bio sam obučen u civilno odelo. Krenuo sam u nepoznato. Već nakon nekoliko stotina metara zaustavila me je grupa naoružanih mlađih ljudi. Prišao mi je jedan i pita, ko sam? Kažem svoje ime i izvadim službenu legitimaciju. On je to pogledao pri svetlu baterije i vraćajući mi legitimaciju zahteva da ga pratim. Skrenuli smo sa puta u pravcu kuća sa kojih je dopiralo svetlo. Kada smo se približili kućama, dvojica iz grupe su otišala napred i nakon desetak minuta glasom pozvali da priđemo. Uveli su me u jednu kuću. Ušli smo u prostoriju koja je korištena i kao kuhinja i kao dnevni boravak. I moji pratioci i ukućani su davali znakove velike uznemirenosti i straha. Ponovo su tražili ličnu kartu i proveravaju podatke koje im saopštavam. Dok sam govorio, jedan od prisutnih pozvao je onog što je držao moju ličnu kartu da iziđe iz prostorije. Nisu se vraćali više od dvadesetak minuta. Kada su se vratili, bili su nasmejani i veseli. Pojedinačno mi pružaju ruku, a ostalima saopštavaju:»Naš je!»
Nisam znao šta se desilo. Pita me jedan, da li znam Evicu Kovačević iz Ličke Jesenice? Odgovorio sam da mi je prezime i ime poznato, ali se ne mogu setiti. Pita me ponovo, da li imam kuma po imenu Rade Kovačević i ja potvrdno odgovaram i dodajem da je bio lugar i da je sa mojim ocem bio u izuzetnim odnosima. Predstavu je završio rečima:»Spasila te je kuma Evica, Radetova kćer, koja je ovde udata. Ona te je prepoznala i potvrdila tvoj identitet.»
Nisam mogao da verujem na koji sam način izašao iz, za mene, delikatne situacije. Počeli su da pričaju u glas utrkujući se koji će više i glasnije da govori. Nudili su mi hranu i piće, nudili svakojake informacije, a i pitanja koja su upućivali bila su čudna. Pitaju, da li znam da je Milan Martić sa svojim «martićevcima» krenuo iz Knina u pomoć, da li sam čuo kako su pristigle naoružane grupe i pojedinci iz različitih mesta iz Krajine i Bosanske Krajine i sl. Ništa od tog nisam mogao da potvrdim.

Svakojakih sam se planova i kombinacija naslušao i vidim da je gotovo sve plasirano sa namerom da se uznemire, da se pripremaju za borbu radi očuvanja nacionalnog identiteta i da će sa ovim ljudima u raznim situacijama biti vrlo teško vladati. Nazirao se veliki problem, ali ni blizu onog kakav će se napraviti.
Na kraju pristaju da me vode kod Džakule u brda. Izašli smo iz kuće i prišli mestu gde su me presreli. Krenuli smo dalje i nakon oko pola kilometra vidim da nam se približavaju dvojica ljudi. Prililikom susreta vidim da je jedan od ljudi general Jevrem Cokić, a drugi njegov pratioc. Prepozna i on mene . Pitam ga od kud on sam u ovim brdima i on mi reče da se vraća sa sastanka sa Džakulom i da nemam potrebe da idem k njemu, jer će mi on sve ispričati. Tako je i bilo. Počeli smo svi zajedno da se vraćamo u Pakrac. Pozdravio sam se sa mojim pratiocima i nikad nikog nisam više susreo.
U jednom trenutku moj život je zavisio od njihove volje, stepena uznemirenosti i sumnje ko sam i što radim među njima. Da nije bilo Evice ne znam kako bi se sve završilo.
Pešačeći do Pakraca Cokić mi je pričao da je Džakula dosta toga zakuvao, da se iz njegove priče ne može tačno razaznati šta hoće, ali da mu narod dosta veruje i postupa po njegovim zahtevima.
Iz Pakraca smo se odvezli do Lipika. U Lipiku veselo kao da se na par kilometara dalje ništa ne dešava. Tu su novinari od kojih su i potekle prve informacije o žrtvama napada na Pakrac. Razgovarao sam sa jednim od njih po prezimenu Radulović. Bio je iz Beograda. Uporno je tvrdio da su policajci ubili popa Savu i jednu devojčicu, a potom njenu majku. Nije prihvatao moje tvrdnje da se radi o dezinformacijama što je u ovim prilikama bilo izuzetno opasno.
Nikakva objašnjena nisu pomagala, čak ni ono da sam bio u bolnici radi provere informacije, na moju tvrdnju da nije niko stradao ovaj novinar se osiono okrenuo i rekao:»Mora da ti je informaciju dao neki ustaša»:
Mada sam se bio dogovorio sa Vasiljevićem da se nađemo u Lipiku, javili su mi da dođem u skladište Doljani i da me tamo čeka general.
General Cokić je ostao u Lipiku, a ja kolima krenuo u Doljane. U trenutku kada sam u Pakracu došao na putni prelaz preko pruge otpočela je paljba iz pešadijskog‐automatskog naoružanja. Izleteo sam iz vozila i sakrio se u neki šanac pun vode. Nakon nekoliko minuta paljba je utihnula i ja sam nastavio dalje.
U Doljanima sam ispričao generalu Vasiljeviću šta mi se desilo i šta mi je general Cokić ispričao. On se složio sa tom informacijom, a delovao mi je kao da već zna ono što mu pričam.
Javio sam se u Zagreb i kratko preneo događaje tog dana. Rekli su mi da ostajem do daljeg u Pakracu i da ću u jutro dobiti pojačanje i sve drugo što mi treba. Tako su i uradili.
Tog dana na stadionu u Pakracu bila je zakazana sednica dela Predsedništva SFRJ, kojem je trebalo da raspravi situaciju, donese mere na stabilizaciji stanja i sl. Na sednici Predsedništava bili su prisutni: STIPE MESIĆ, BOGIĆ BOGIĆEVIĆ, VASIL TUPURKOVSKI, PETAR GRAČANIN, JOSIP BOLJKOVAC, ministar unutrašnjih poslova Hrvatske, generali Aleksandar Vasiljević i Jevrem Cokić. Bilo je još nekoliko lica meni nepoznatih.
Imao sam ovlašćenje da mogu da uđem na sednicu, ako procenim da neka prispela informacija treba da bude saopštena svima.
Sa oko pola sata zakašnjenja od početka sednice pojavio se akademik Jovan Rašković. Tražio je da uđe u zgradu i da prisustvuje sednici. Kada me je vodnik Jovanović obavestio ko je došao i šta traži istog trenutka sam izašao iz prostorije i sa velikim uzbuđenjem prišao vozilu «audi‐80». Gospodin Rašković je sedeo na mestu suvozača. Prišao sam i pozdravio ga, predstavljajući se po imenu i činu. Pogledao me je umornim pogledom. Pita me , gde mi je uniforma i dodaje: „Znam, znam.“ Saopštio mi je da ga je pozvao Veljko Džakula i da hoće da prisustvuje sednici. Otvorio je vrata od automobila i kada je izašao onda smo se rukovali. Kretao se teškim, umornim korakom. Dok smo išli prema zgradi vidim da mu pertle na cipelama nisu svezane. Njegova pojava privukla je veliku pažnju okupljenih. Zamolio sam ga da sačeka dok ja ne obavestim o njegovom dolasku ne sluteći da će to izazvati pravu buru negodovanja kod prisutnih na sednici, posebno od strane Stipe Mesića. Izašao sam iz prostorije i saopštio gospodinu Raškoviću da mi je saopšteno, da on nije poželjan na sednici i da mu ne dozvoljavaju ulazak. Gledao me je u oči. Potapšao me po ramenu i reče: „Oni raspravljaju o Srbima u Hrvatskoj, a ni jedan ne predstavlja te Srbe. Ništa. Odoh ja kod Veljka, a ti da znaš gde sam, ako se ovi predomisle.“
Dugo smo se rukovali i imao sam osećaj da ne želim da ispustim njegovu ruku iz moje. Oko nas je već bila gomila naroda. Otvorio sam vrata i on je seo u automobil. Mahnuo je i meni i ostalima koji su se okupili. Skandirali su njegovo ime.
Otišao je, a ni taj dan niti kasnije nisu ga tražili. Nije im trebao neko ko će svojim autoritetom zaustaviti zlo.


PODIJELI S PRIJATELJIMA!