Sigurne kuće su prepune i kamo onda pobjeći od nasilnika?

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

BJELOVAR/SISAK – Bjelovarska sigurna kuća je prošle godine zbog popunjenosti kapaciteta morala odbiti sedam zahtjeva za smještaj. Iz svakog toga zahtjeva krije se žena žrtva nasilja, žena koja je nakon vjerojatno višegodišnjeg nasilja smogla snage prekinuti taj krug, neke od njih i s djecom. Nemogućnost smještaja potvrđuje problem premalo mjesta u sigurnim kućama koje nije riješilo ni otvaranje nekoliko novih. I nije ona bjelovarska tu iznimka. U Sisku je ove godine čak pedeset žena i djece žrtava obiteljskog nasilja dobilo odgovor da ondje nema mjesta i to unatoč naporima da se skloni što je moguće više ljudi.

-Mi kada se može ‘stisnuti’ bez obzira na to što nam je kapacitet 15 osoba, stisnemo se. Ako su djeca manja mogu primjerice spavati s majkom na krevetu, pa stavimo dodatan madrac da se spase. Žene i djece spavaju i u boravku, ali jednostavno puno puta nemamo ni za takav smještaj mjesta – uz uzdah nam priča Senka Filipović, predsjednica Centra za žene Adela Sisak koji vodi sisačku sigurnu kuću.

I što onda? Moraju li se žrtve nasilja vratiti kući nasilniku od kojeg su pobjegle? Ne. Ostanak žrtve u takvom okruženju nije opcija, a snaga onih koji rade sa žrtvama je u povezanosti.

-‘Okrenut ću broj’ i nazvati kolegicu u sklonište u Križevcima, Virovitici,Zagrebu i pitati ima li mjesta i naravno da se zajedničkim snagama odmah organiziramo da se nađe drugo mjesto za žrtvu obiteljskog nasilja – ističe voditeljica bjelovarske sigurne kuće Iskrica Strčić.

Druge opcije nema jer odbijanje bi žrtvu moglo odvratiti da više uopće zatraži pomoć.

-Žrtve često budu obeshrabrene i ako vi ne reagirate u istom trenu kada se ona odluči tražiti pomoć, možda nekada bude i prekasno – upozorava Strčić.

U takvim se situacijama uvijek pita tko je zakazao. Odgovor je sustav koji nije osigurao adekvatnu podršku žrtvama.


PODIJELI S PRIJATELJIMA!