Krenuli po planinskim stazama, a završili u moru: Iza njih tri dana za pamćenje

Od 11. do 13. rujna 2026. članovi HPD Bilogora proveli su tri sadržajna dana na Velebitu i podvelebitskoj obali. Bio je to izlet ispunjen planinarenjem, prekrasnim krajolicima, druženjem, ali i zanimljivim susretima s prirodnom i povijesnom baštinom ovog kraja.

Prvog dana zaputili su se prema vrhu Ziru. Iako ih je na početku dočekala kiša, nije ih pokolebala. Kiša je ubrzo prestala, ali je staza ostala vrlo mokra i skliska. Unatoč zahtjevnim uvjetima, svi su uspješno stigli do vrha, a potom se bez većih problema i sigurno spustili.

Nakon noćenja na Alanu, u subotu ujutro odvezli su se do početne točke planinarenja – Zavižanu. Pred njima je bila Premužićeva staza, jedan od najpoznatijih i najvrjednijih planinarskih putova u Hrvatskoj.

Premužićeva staza građena je od 1930. do 1933. godine, a projektirao ju je šumarski inženjer Ante Premužić. Ono što je posebno fascinantno jest način na koji je izgrađena – većim je dijelom građena od kamena, tehnikom suhozida, bez velikih uspona i bez narušavanja prirodnog izgleda Velebita. Staza je položena tako da omogućuje prolazak kroz neke od najkrševitijih i najljepših dijelova Velebita, uključujući područje Hajdučkih i Rožanskih kukova. Danas se smatra pravim remek-djelom graditeljstva, a 2009. godine cijela je staza zaštićena kao kulturno dobro.

Prvog dana cilj je bio prijeći dionicu od Zavižana do Alana. Za to im je trebalo oko sedam sati hoda. Umor nakon cjelodnevnog hodanja brzo je zamijenilo dobro raspoloženje. Večer su planinari proveli u druženju uz karte i igre – zaigrali su Belu i „Čovječe, ne ljuti se“, a zatim još jednu noć prespavali na Alanu.

Posljednjeg dana izleta planinari su se automobilom spustili prema Jablancu, odakle su krenuli uz more prema Zavratnici. Zavratnica je jedna od najpoznatijih prirodnih posebnosti podvelebitske obale. Riječ je o potopljenoj bujičnoj dolini čije strme stijene dosežu i oko 100 metara visine, pa uvala izgledom podsjeća na mali fjord. Duga je približno 900 metara, a široka između 50 i 150 metara. Zbog svojih prirodnih vrijednosti Zavratnica je još 1964. godine proglašena značajnim krajobrazom, a od 1981. godine dio je Parka prirode Velebit.

No Zavratnica ne čuva samo prirodne zanimljivosti. Početkom 20. stoljeća ondje su uređeni šetnica uz more, gornja staza i vidikovac, a uvala je postala omiljeno i skrovito ljetovalište bečke i praške elite. U Zavratnici se nalazi i tunel izgrađen 1930. godine, a ljepotom ovog mjesta bio je nadahnut i hrvatski književnik Vjenceslav Novak. Posebno zanimljiv trag povijesti nalazi se i pod morem. Tijekom Drugog svjetskog rata Zavratnica je zbog svojih visokih i strmih obronaka bila zaklon njemačkim ratnim brodovima. U savezničkom napadu 25. kolovoza 1944. godine jedna je desantna brodica teško oštećena i potonula uz obalu uvale, a njezini ostaci i danas su vidljivi.

U Zavratnici su sreli i planinare iz HPD Garjevica Čazma, što je bilo posebno lijepo iznenađenje. Popeli su se na vidikovac i uživali u prekrasnom pogledu na uvalu, more i okolni velebitski krajolik. Nakon toga svratili su do planinarskog doma Miroslav Hirtz u Jablancu. Dom je smješten na istaknutoj stijeni iznad nekadašnje trajektne luke, s pogledom prema moru i otoku Rabu. Zanimljiva je njegova povijest – kuću je početkom 20. stoljeća kao svoj ljetnikovac izgradio poznati planinar Miroslav Hirc, a Hrvatski planinarski savez ju je 1954. godine kupio od njegove udovice Sofije Hirc te je uredio i dogradio za potrebe planinara. Posebnost doma je i njegov položaj. Smješten je gotovo na razini mora, na samo nekoliko desetaka metara nadmorske visine, pa spada među najniže smještene planinarske objekte. S terase se pruža lijep pogled na more i otok Rab. Za kraj izleta planinari su se spustili do plaže, okupali se i osvježili u moru. Nakon tri dana planinarenja bilo je to savršeno osvježenje.

Iza njih su ostala tri ispunjena dana – puno kilometara, mokrih i skliskih staza, prekrasnih pogleda, planinskog kamenjara i mora, ali prije svega dobrog društva, smijeha i novih planinarskih iskustava.Velebit je još jednom pokazao koliko na relativno malom prostoru može spojiti surovu planinu, bogatu povijest, prekrasno more i tragove ljudi koji su ga desetljećima istraživali, gradili i voljeli. Upravo zbog toga ovakvi izleti nisu samo hodanje – oni su i upoznavanje prirode, baštine i priča koje ostaju s nama dugo nakon povratka kući.