Ivan (24) pjeva i pleše, skuplja i šije nošnje, a dio blaga čuva na vlastitom seoskom imanju!

Ivanu Vinkoviću iz Bjelovara tek su 24 godine, ali bi mu na znanjima o narodnim običajima na području Bilogore i Prigorja mogli pozavidjeti i puno, puno stariji ljubitelji tradicije. Toj tvrdnji ide u prilog i činjenica da je Ivan voditelj Kulturno-umjetničkog društva ‘Prigorje’ Križevci u kojem je velik dio članova stariji od njega. Ali, svejedno ga slušaju jer znaju da je svaka koju on kaže o starim pjesmama, plesovima i nošnjama – na mjestu! Osim u ‘Prigorju’, Ivan je i član Kulturno-umjetničke udruge ‘Ivan Vitez Trnski’ iz Nove Rače. Također, ima impozantnu zbirku narodnih nošnji, od kojih je mnoge sam sašio, a nedavno je u Glogovnici kod Križevaca kupio pravu pravcatu starinsku kuću u kojoj provodi slobodno vrijeme. Njegova ljubav prema starinama i narodnim nošnjama započela je dok je bio dijete.

– To je krenulo još dok sam išao u niže razrede osnovne škole, moji baka i djed bili su članovi nekadašnjih kulturno-umjetničkih društava u selima gdje su živjeli. Kasnije, kad su se preselili u grad, nisu više bili članovi nijednog takvog društva, ali su prenosili tu ljubav dalje na mene. Imali su neke starine koje sam ja kao dijete gledao i to mi je uvijek bilo zanimljivo. Ispitivao sam ih odakle im to, čemu je služilo i tako dalje – otkriva Ivan.

Ivan je od malih nogu promijenio nekoliko KUD-ova, a sada se skrasio u spomenuta dva. Sa svojim Prigorcima već je nekoliko puta nastupio na državnim folklornim smotrama te primio priznanja za rekonstrukcije narodnih nošnji. Osim što je aktivan u društvima, u slobodno vrijeme skuplja vrijednu baštinu, prvenstveno nošnje, koje sam i šiva.

– Moja zbirka narodnih nošnji dosta je velika, ali ne samo nošnji, nego i drugog tekstila koji su ljudi nekad koristili. U početku je to bilo samo iz okolice Bjelovara, zatim s cijelog područja Bilogore, a kad sam počeo boraviti u Križevcima krenulo je i s prigorskim narodnim nošnjama, pa onda nešto malo Podravine i tako, skupilo se predmeta odasvud – navodi Ivan.

O bogatstvu ovdašnje baštine, kaže, najbolje svjedoči činjenica što se detalji na nošnjama razlikuju gotovo od sela do sela. Slično bogatstvo vidljivo je i iz ovdašnjih običaja, ali i drugih detalja iz nekadašnje seoske svakodnevice. Duh tih starih vremena može se osjetiti u Ivanovoj starinskoj kućici u Glogovnici.

– Kuću sam kupio jer sam si oduvijek želio jedno starinsko seljačko imanje. Iako ga nisam imao u planu kupiti prošle godine, ovo se prodavalo u kompletu, onako starinski kako je nekada bilo – kuća i štala, štagalj, kukuruzana, zdenac, svi mogući prateći objekti koji su nekada bili u domaćinstvu, što mi se jako svidjelo. Sve je bilo dobro očuvano, u dobrom stanju i nije trebalo puno ulaganja pa sam se zato odlučio na taj korak – govori Ivan.

Tko zna, možda Ivanova kuća jednoga dana postane muzej, a već sada služi za razna snimanja i fotografiranja jer je u potpunosti autentična. Uz sve navedeno, Ivan već godinama bilježi sve vezano uz nekadašnje običaje. Iako materijala ima za nekoliko knjiga, za sada je s kolegama iz KUD-a ‘Prigorje’ izdao jednu.

– Napravili knjigu o narodnim nošnjama križevačkoga prigorja gdje smo opisali narodnu nošnju dvije velike cjeline, odnosno župe Glogovnice i sela Veliki Raven. Što se tiče bilogorskog dijela, ja tu baštinu i dalje čuvam, to je bilo prvo što mi je priraslo srcu. Nošnja i ručni radovi na njima drugačiji su od prigorskih, a to mi je nekako najdraže i tu sam doma – objašnjava.

Ivan kaže kako još nije trenutak za to, no volio bi i tu građu, temeljenu na pričama starih Bilogoraca i Bilogorki, jednoga dana ukoričiti. U njegovu radu velika mu je podrška njegova baka Marija, koju od milja zove Mar’ca.

– Mi smo oduvijek bili podrška jedno drugome u svemu. Kad šivam nešto ili radim pokažem to baki jer ona voli znati što sam napravio, što sam donio, kupio ili dobio od nekoga. Ona mi je i velika podrška i jako sam puno od nje naučio – kaže Ivan, dodajući kako su bake zaista pravi blagoslov. Baš kao i trud koji Ivan Vinković ulaže u očuvanje naše prekrasne baštine.