Kako je Bjelovar dobio prvi olimpijski bazen u Hrvatskoj, sedam godina prije Zagreba

Bjelovarčani, stanovnici grada bez rijeke, svoje prvo javno kupalište dobili su davne 1914. godine, ali ljepota brčkanja potrajala je tek do 1920. godine kada su arteški bunari koji su ga napajali – presušili.

Zaljubljeni u ljepote vodenog osvježenja, Bjelovarčani su nastavili sanjati, predlagati I svađati se oko lokacije i veličine novog kupališta pa je saga o izgradnji novog gradskog bazena trajala punih 12 godina. A onda se dogodio Draženovac!

Osječki odvjetnik presjekao gordijski čvor

Draženovac, što je prvotni naziv današnjeg bjelovarskog bazena, nazvan je prema dr. Draženu Kvaterniku, bjelovarskom načelniku koji je u pitomi bilogorski kraj stigao iz Slavonskog Broda (koji je tada zvao Brod na Savi), a inače je rođeni Osječanin. Dr. Kvaternik bio je bjelovarski odvjetnik, a ostat će upamćen što je presjekao vječne rasprave o tome treba li Bjelovačanima bazen ili ne, te ako treba, gdje ga sagraditi.

Konačna lokacija izabrana je nakon što je jedan od članova gradskog poglavarstva posjetio bjelovarsku obitelj Berkofer, koja je imala privatno kupalište. Od njih je otkupljeno svo potrebno zemljište, a i pokazalo se da su arteški bunari dovoljno izdašni da napune olimpijski bazen.

Kada bi nam povijest biti učiteljica života, buduće Terme Bjelovar nazvali bismo Darijanovac, ali, demokraciji zahvaljujući, danas ipak znamo da političari ne troše svoj novac na nas, nego raspoređuju naš novac na projekte koji nam ponekad donose i neku korist.

Zagreb je kasnio sedam godina

I tako je Bjelovar ponovno postao prvi u Hrvatskoj, ovoga puta po olimpijskom bazenu. Čak i u čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji, jedino je Ljubljana imala olimpijski bazen prije Bjelovara.
Štoviše, Zagrepčani su svoj olimpijski bazen dobili tek sedam godina nakon Bjelovarčana!

Upravo u Ljubljanu otputovali su po blagoslov bjelovarski inženjeri sa svojim idejama o olimpijskom bazenu. Koji je, čak i za današnje uvjete, izgrađen u rekordnom vremenu. Naime, izgradnja je trajala samo šest mjeseci, što je čak i uz današnju mehanizaciju i napredak građevinskog nauka doista vrlo malo vremena.

Punjenje bazena trajalo sedam dana

Draženovac je uspješno radio sve do 1982. godine, kada je korito počelo pucati, a bilo je i problema s arteškim bunarom iz kojega se crpila voda, pa je punjenje bazena znalo potrajati i do tjedan dana. Građevinska komisija te mu je godine ujedno dala i zadnji puta dozvolu, pa se krenulo s izgradnjom novog bazena. Tada su izgrađeni bazeni kakve danas poznajemo. No, ne za šest mjeseci, već za dvije godine. Kupališna sezona ponovno je otvorena 1984. godine.

Svakako vrijedi spomenuti da je za očuvanje sjećanja povijesti bjelovarskih kupališta među najzaslužnijima Božidar Darko Majhen koji ih je ukoričio u tri knjige koje su i danas dostupne u Zavičajnoj biblioteci Narodne knjižnice Petar Preradović. Božidar je veliki zaljubljenik u plivanje i član Bjelovarskog plivačkog kluba, a prvi puta utrkivao se davne 1942. godine. Upravo iz ljubavi prema plivanju, nakon što je otišao u mirovinu (po struci je agronom) posvetio se vrlo ozbiljnom istraživanju povijesti ne samo bjelovarskog, već i kupališta u bjelovarskoj regiji. Do informacija je dolazio uz pomoć Državnog arhiva u Bjelovaru i Gradskog muzeja, ali i Nacionalne sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Rezultat – tri objavljene knjige. Jedna o Draženovcu, jedna od Fišerovcu, a jedna o Bjelovarskom plivačkom klubu.