Ivanić: Najponosniji sam na rodoljublje, odlučnost i hrabrost pripadnika 105. brigade. Bez takvih ljudi ne bi bilo Hrvatske.

Bjelovar se oprašta od brigadira Stjepana Ivanića, zapovjednika 105. bjelovarske brigade. Ivanić je preminuo nakon kratke i teške bolesti, a još nedavno za svoje zasluge u Domovinskom ratu primio je odlikovanje Red bana Jelačića koje mu je uručio predsjednik Zoran Milanović. Brigadir Ivanić često je u javnosti govorio o Domovinskom ratu u ulozi 105. brigade. Napisao je o tome nekoliko knjiga i dao niz intervjua. Posljednji opširan intervju dao je tijekom snimanja serijala o prvim oslobodilačkim operacijama u Domovinskom ratu na području Bjelovara i zapadne Slavonije, radnog naziva „Otkos, Orkan Papuk – Propast projekta Velike Srbije“ koji potpisuje Miljenko Manjkas. Ekskluzivno, u na portalu Klikni.hr u nastavcima objavljujemo najzanimljivije dijelove tog, posljednjeg Ivanićevog intervjua. Evo i posljednjeg dijela.

 

Kako je izgledalo putovanje 105. brigade na slavonsko ratište?

Tenkove smo vozili u labudicama. 14 tenkova, 14 labudica. Posade su bile u tenkovima. I tako smo labudicama preko noći došli u istočnu Slavoniju. Obilaznim putem jer je Podravska magistrala bila neprohodna. U Đakovu sam poslao konačare dva dana prije, dobili su zadaću gdje da pričekaju postrojbe i da ih odmah razvoze po školama da se ne slikamo, da nas ne pokriju avijacijom, a posebno artiljerijom jer je tu bila blizu, iz Bosne su nas mogli tući.

Neki zapovjednici nisu bili za to da se ide u istočnu Slavoniju? Kako ste slomili taj otpor?

Nisam ja slomio, ja sam samo objasnio. Glavna parola je bila – ili mi u Slavoniju, ili četnici u Novoseljane.

Kometinci, bojišnica preko 42 km. Kako rasporediti snage? Kas ste doznali da se odustaje od proboja za Vukovar?

To je bilo jasno. Prvi ešalon koji je bio namijenjen da razbije prednji kraj, nije uspio u tome. I odustalo se od daljnjih napada. Jer su išli u klasični napad, nisu išli na diverzante, na iznenađenje. Bojišnica 42 km? Ne, preko 42, ali bojišnica u poluokruženju. Vinkovci, uz Bosut, Đeletovac, cijelu liniju drže neprijateljske snage, tu je jedna pješadijska i jedna oklopna brigada i domaći četnici iz Mirkovaca i svih onih sela, brane taj dio. Ovdje smo imali 18 i nešto kilometara zračne linije, a po zemlji više. Što je činjenica, preko 42 kilometra, ali nisam ja preuzeo front sa brigadom koji je postojeći, ja sam preuzeo rasulo na tom dijelu, vojnički ga organizirao, pripremio i na kraju zaustavio tu daljnji prodor. Da bi na 42 kilometra rasporedili vojnike da bude taktički upotrebljivo, idu od 6 do 8 koraka jedan od drugog. Na 42 kilometra 1500 ljudi, 2000, mi bi izgubili samo na prednjem kraju 2000. A mi imamo nepune 3000. Najveći problem sam imao u pješadiji. Išli smo na pokretnu obranu s borbenim osiguranjem na prednjem kraju. To su grupice, pa 100 metara još dvojica, s druge strane trojica itd. Ali, oni imaju cilj da otvore vatru i da upozore da se nešto događa. Na bokove stavljamo snage i krećemo, tučem neprijatelja s boka. Probiju li crtu na dva dijela, prednji kraj razbiju, i sad četnici očekuju da se ja izvlačim jer su mi na dva mjesta uhvatili prve kuće u Komletincima i na desnom krilu ispod groblja. No, ja sa druge crte, čazmanska bojna, zapovijedam zapovjedniku Čazme da osobno on izvrši protunapad na pravcu, u centralnom dijelu, prema komletinačkom groblju i zauzme poziciju, dođe na kraj sela, počisti to i zauzme obranu. Gotovo. Na desnom krilu ja osobno rukovodim tenkovima, sjedam na tenk i odbacujemo drugu stranu. Mi imamo 9 mrtvih i 3 teško ranjena. Oni nas nekoliko dana nakon napada traže 53 tijela. Ja sam i tu išao na iznenađenje.

Rekli ste da ste imali ukopanu vojsku. Našao sam podatak da nitko nije stradao u topničkoj vatri…

Mi smo rovove napravili preko metra debljine. Nema granate, nema ni zrna topovskog koji prodorniji, razorniji, da to probije. Kad djeluje avijacija, zaklon je, kad ona prestane, onda izađeš van. Ali, ima tu i varka jedna. Ljudi se sklanjaju u rovove kad počinje artiljerijska priprema za napad. Kad artiljerijska priprema prestane, tu prednji kraj tuku. Nastaje artiljerijska ili topnička potpora, tuku dubinu i sprječavaju prilaze, uvođenje novih snaga. To je potpora. E, sad, onaj mora biti uvježban da se skloni kad je artiljerijska priprema, ali ako je u toku artiljerijske podrške, onda će mu ona pješadija njegova prići bliže, onda efekata nema.

Već ste spomenuli taj napad kad su vam probijene linije, bio je početkom prosinca, 4. prosinca, a na iznenađenje ste uspjeli vratiti položaje…

Oni su probili liniju, ja sam zapovjedio zapovjedniku druge bojne s jednom ojačanom satnijom, izvrši napad na pravcu centra sela Komletinci-Nijemci, očisti situaciju, preuzmi obranu.

Nije li to najkritičniji trenutak?

Pa je. Zanimljivo, poslije tog napada više nikada nije uslijedio neki ozbiljniji napad. Poslije tog napada, mirovali su, kao da ih nema. Imali su, prema nekim procjenama, i 90 mrtvih tog dana na tom mjestu.

Koliko je naših ljudi stradalo na istočnom bojištu?

24 pripadnika 105. brigade poginulo je u istočnoj Slavoniji, braneći Komletince, Otok, Privlaku. 24, slovom i brojem. 36 u zapadnoj Slavoniji, 18 u Bosanskoj Posavini, osam u Bjelovaru i otprilike šest izvan borbenih djelovanja. To su podaci za mrtve i ranjene.

U Brigadi nije počinjen niti jedan ratni zločin?

Ne! U zoni odgovornosti 105. brigade nije se dogodio niti jedan ratni zločin. Od svih pripadnika 105. brigade do sada nitko nije ispitivan, a da ne kažem osuđivan za ratni zločin.

Kad ste i pod kojim uvjetima otišli u mirovinu?

To je bolno pitanje. Ja sam u mirovinu otišao 1.1.’88. iz bivše JNA. ’86. sam cijele godine bio na bolovanju, to je samo protek vremena. ’81. , petnaestog sam poslao zahtjev u Beograd, faksirao, 16. mi je došlo rješenje, sve regulirano. Stan u Zagrebu, konačno rješenje, mirovina toliko, sve riješeno. U Hrvatskoj vojsci sam tražio ovo devet godina. Devet godina sam ganjao pravo da dobijem stan, nisam dobio taj koji mi pripada, jedna je i pol soba manje je od toga. Otprilike sedam mjeseci nisam primao ni kune, ni plaće, ni mirovine. A morao sam prehranjivati ženu i dvoje djece. Istovremeno stanove su davali ljudima koji sisu bili u Ministarstvu obrane ni u vojsci, i to tisuće stanova. Eto kako sam prošao.

Danas, što biste napravili drukčije?

Što bih napravio drukčije? Ne bih puno. Ne bih puno ja mijenjao, ali predlažem da to sad prouče naši bajni generali iz Hrvatske vojske, umirovljeni i aktivni, da pročitaju i da kažu što bi oni uradili. A ja ne bih, ja bih otprilike isto uradio ono što sam uradio tad.

Koji su bili najveći propusti u Domovinskom ratu?

Postavljanje nestručnih ljudi na odgovorna mjesta. Drugo, podjela činova. Ja sam vojni poziv učio 31 godinu, i to jako dobro, jako ambiciozno, jako studiozno, do sitnih detalja. I pored toga završio sam visoku političku JNA, to je viša vojna akademija, ali ja sam i višu vojnu i položio majorski ispit. Sve sam to riješio. I 31 godinu učim, pečem vojnički kruh. Sad preko noći ukazom promijeni nekoga. To je jedan od razloga što sam ja tražio razrješenje. Jer je teško kad vam okvire određuje  netko tko nema pojma o tome. Dao sam puno. Dao sam i svoje zdravlje, nije mi žao. Ali mi je žao što sam se žrtvovao za pogrešne stvari. Ne samo ja. Na žalost, još mnogi pored mene.

Na što ste najviše ponosni u svom djelovanju u Domovinskom ratu?

Na rodoljublje, odlučnost i hrabrost pripadnika 105. brigade, skupa sa mnom. Ali, ne samo mene nego svih pripadnika, sa malim izuzecima. Znači, domoljublje, hrabrost i odlučnost. Hrabrost, da su napravili to što su napravili Da nije bilo pripadnika 105. brigade i mnogih drugih koji u ratu nisu kalkulirali, koji su bili u Hrvatskoj vojsci, i dali koliko su mogli, ne bi bilo ni Hrvatske.

Čega Vas je i kad Vas je bilo najviše strah?

Strah je normalan za svakog normalnog čovjeka. Samo budala nema straha. Ja sam se prvo bojao za obitelj, ženu, sina, kćer. Drugo, bojao sam se za vojsku. Ja sam preživljavao loš dan svakog svog čovjeka. Ili ranjavanje, smrt. A bojao sam se i za sebe. Ali, to je bilo negdje na kraju repa. Jer, nisam puno razmišljao, kad je trebalo nešto raditi, ja sam otišao, stao na tenk i rekao – vozi, idi prema crti da dignemo protivnike, da oslobodimo naše. Tada nisam razmišljao o strahu, a imao sam razloga jer mogu i mene pogoditi. Mnogi su moji dečki rekli da me neće metak. Je, ali hoće me šrapnel, hoće me mina. A metak me nije. A ispaljeno je nekoliko milijuna metaka. Ispaljeno je preko 50 tisuća raznih projektila na rajon obrane 105. brigade. I u tim uvjetima ostali smo živi. I nešto smo napravili za ovu državu, iz ljubavi prema domovini.

Foto: Zvono.eu

Intervju vodio: Željko Brkić

Ovaj tekst sufinanciran je od strane Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.