Kako pobijediti sušu? Iskustva ovih poljoprivrednika pokazuju da je rješenje pred nosom

Iza nas je dugo toplo i presuho ljeto. U kolovozu je zabilježena rekordna suša u Europi, pokazuje program EU-a za praćenje klimatskih promjena Copernicus. Ni Bjelovarsko-bilogorska županija nije pošteđena. Nakon proglašenja prirodne nepogode stiglo je više od četiri tisuće prijava štete koja prema prvim procjenama iznosi najmanje 39 milijuna eura, a suša je proždrla 70 do 80 posto kukuruza, livada i pašnjaka. No i u takvoj situaciji ima onih koji prinosom mogu biti zadovoljni. Među njima i proizvođač industrijskog krumpira iz Velikih Zdenaca Nikola Stepić koji tu kulturu uzgaja na tri i pol hektara.

-Meni je prinos po hektaru 35 tona što je čak i mene pozitivno iznenadilo – kaže taj proizvođač.

Razlog? Navodnjavanje. Kako bi bilo da ga nema?

-Bilo bi 20 do 25 tona i to ako bih uspio i toliko jer to mora biti jako dobra zemlja sa svim parametrima koji su traženi za proizvodnju krumpira – napominje Stepić.

On navodnjava posljednjih deset godina i svih deset godina, ističe, ima stabilne prinose. Ima, kaže, i sreće što živi gdje živi.

-Mi u Velikim Zdencima imamo sreće što imamo Ilovu blizu i imamo dobru suradnju s Vodoprivredom, pogotovo s djelatnicima u Daruvaru. Ima nas više, dobili smo vodopravne dozvole i plaćamo navodnjavanje po hektaru – ističe Stepić.

Mogu li se navodnjavati ratarske kulture?

Stepiću se, kaže, svaki uloženi euro u navodnjavanje isplati. U to je uvjeren i Stjepan Zorić koji na svom imanju kod Erduta na plodnoj baranjskoj zemlji na 300 hektara uzgaja jabuke, dunje i ratarske kulture -od soje, preko durum pšenice do uljane repice i na trideset hektara je dokazao i da navodnjavanje ratarskih kultura ima smisla.

-Već treću godinu imamo drugu žetvu i to uspješnu drugu žetvu, ove godine imamo suncokret, dvije godine smo imali soju koja nam je dobro ispala, a u ovako sušnoj godini ispada da će posrtni suncokret, dakle u drugoj žetvi biti puno bolji od nekih suncokreta koji su u standardnoj sjetvi bili od proljetos – smije se Zorić.

Ni Zorić ne koristi sustav javnog navodnjavanja, vodu je sam doveo iz Dunava, a koristi najmoderniji susta kišnih krila koja se vrte u krug i okreću oko osi kojim upravlja iz ureda mobitelom. U voćarstvu bi navodnjavanje, ističe, trebalo biti uobičajena agrotehnička mjera koja se ne koristi zbog suše već zbog konkurentnosti jer osigurava i vodu za antifrost sustave, voće lakše podnosi šokove, otpornije je i na ožegotine od sunca.

Pomaci puževim korakom

O koristima navodnjavanja na stabilnost i kvalitetu prinosa, slažu se oni koji ga koriste, više ne treba raspravljati, pa zbog toga frapantno zvuči podatak da se u Hrvatskoj prema procjenama navodnjava mizernih dva i pol posto površina! I to u zemlji koja se diči vodnim bogatstvom. Zašto onda to bogatstvo ne koristimo za poljoprivrednu proizvodnju?

-Dio tog problema je naš mentalitet, mi smo ipak tradicionalni poljoprivrednici i držimo da ako nisu naši baka i djed navodnjavali da ne trebamo ni mi – kaže Monika Zovko s Agronomskog fakulteta Zagreb.

 

Skeptičnost poljoprivrednika pokazuje i primjer sustava navodnjavanja Kapinci-Vaška.

-2017. kako je sustav pušten u pogon nitko ga nije koristio, 2018. jedna osoba, 2019. dvije osobe, 2020. bilo je tri korisnika – opisuje skromne početke predsjednik Udruge poljoprivrednih proizvođača korisnika sustava navodnjavanja Kapinci-Vaška Nedeljko Mihalić.

Tek od 2021. broj korisnika raste i danas taj sustav za 1830 hektara ima pokrivenost od pedeset posto navodnjavanja javnih površina. Za to je rukave morala zasukati Virovitičko-podravska županija koja je sustav i izgradila.

-Mi kao Županija smo prvotnih godina davali besplatno korištenje sustava navodnjavanja, sufinancirali nabavu opreme za navodnjavanje, imali pokazna polja, oslobađali ih naknade plaćanja tako da vide koji su benefiti navodnjavanja i sada smo u poziciji da poljoprivrednici nas zovu i traže širenje sustava navodnjavanja – zadovoljno ističe pročelnik za poljoprivredu Virovitičko-podravske županije Bojan Mijok.

Županija sustavima javnog navodnjavanja vodu iz Drave hidrantima dovodi do polja, poljoprivrednici po hektaru plaćaju od 130 do 150 eura, a ta se županija sada može pohvaliti da je nacionalni lider navodnjavanja. Kroz javne sustave navodnjava gotovo tri tisuće hektara i ne kane stati na tome.

-Ove godine smo potpisali dva ugovora s Ministarstvom poljoprivrede za izgradnju dva nova sustava navodnjavanja, Lukač prva faza 450 hektara i Đolta druga faza novih 240 hektara – navodi Mijok.

 

Još nekoliko sustava je u fazi dobivanja lokacijske dozvole, a poljoprivrednici kojima su prinosi daleko veći nego prije navodnjavanja ne dvoje koristiti ga ili ne, iskorištenost je oko 60 posto.

Zašto navodnjavamo na kapaljku?

I zašto smo onda i dalje na europskom začelju? Dio razloga, ističe Mihalić, leži u predugoj proceduri izgradnje sustava javnog navodnjavanja. Za onaj Kapinci-Vaška trebalo je deset godina, a u boljim situacijama to traje pet do šest zbog čega se mnogi zainteresirani ohlade. Dio županija nema ni milimetra javnog navodnjavanja. Među njima je i Bjelovarsko-bilogorska u kojoj bi se to uskoro ipak trebalo promijeniti jer se akumulacija Kapelica-Kaniška Iva pomaknula s mrtve točke. Drugi problem je nesigurnost oko višegodišnjeg zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta, treći administrativne prepreke, a četvrti novac.

-Naša poljoprivredna gospodarstva su mala, zemljišta su mala, a ulaganja u navodnjavanja su značajna i naši mali poljoprivrednici ih ne mogu podnijeti – napominje Zovko.

Oprema, sustavi za navodnjavanje posljednjih su godina drastično poskupjeli, kaže i Mihalić, pa dok su se prije nekoliko godina isplatili za dvije do tri godine, sada je to osam. Ministarstvo je svjesno problema.

-Osmislili smo mjeru koje nije bilo nekoliko godina, a to je da će se moći aplicirati kroz fond 73.10 za privatna navodnjavanja, bilo to bušenje bunara bilo nabavu opreme za navodnjavanje jer svima nisu ni dostupni javni sustavi navodnjavanja, a cilj je da mogu navodnjavati i na najudaljenijim površinama – kaže državni tajnik Ministarstva poljoprivrede Marinko Beljo.

 

Država s tim već kasni smatra Mihalić i dodaje kako bi ovoga puta trebali biti ažurniji nego kod sličnog natječaja prije nekoliko godina.

-Oni u roku od dvije godine nisu bili u stanju doći do realizacije ugovora i one ponude koje su trebale vrijediti 90 dana su višestruko premašene, a sama ponuda je u odnosu na to da ‘normalno’ u trgovini idete kupiti sustav bila 30 posto veća jer se radi o EU sredstvima. Kada su oni koji su prošli na natječaju napokon dobili ugovore morali su ponovno tražiti ponude koje ponovno bile za 30 posto uvećane – opisuje zavrzlamu Mihalić. Na kraju je ispalo da je sustav uz EU potporu skuplji nego bez nje zbog čega je dio, uključujući njega i odustao.

Ključno je, slažu se Mihalić i Zorić, da se navodnjavanje stavi kao prioritet i shvati da je ono pitanja konkurentnosti domaće poljoprivrede.

-Sada slušamo kako su došle jabuke iz Poljske, Italije, pa smo onda ljuti na uvoznike. No, mi smo dio zajedničkog poljoprivrednog tržišta i ne smijemo se ništa ljutiti ni na Poljake što imaju jeftinu jabuku ni na Talijane jer su oni u svojim zemljama učinili sve da imaju jeftinu jabuku, konkurentan proizvod kojem u Europi nitko ne može konkurirati, a jedan od razloga zašto imaju jeftin proizvod je što je njihova politika išla u tom smjeru da oni svoju poljoprivredu unaprijede – ističe Zorić. Hrvatska nije i zato smo tu gdje jesmo, zaključuje Zorić.

Ovaj tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.