Zarazna bolest nakon 30 godina ponovno u Hrvatskoj, liječnici otkrivaju kako se prenosi i tko je u riziku

U Hrvatskoj je prije nekoliko dana potvrđen slučaj lepre ili Hansenove bolesti, u slobodnom rječniku poznatije kao gube, rijetke, ali ozbiljne zarazne bolesti koja pogađa kožu i živčani sustav. Riječ je o infekciji koja se u modernoj Europi javlja vrlo rijetko, no liječnici upozoravaju da je važno pravovremeno prepoznati simptome i provesti odgovarajuće mjere zaštite. U ovom slučaju radi se o oboljelom stranom radniku. 

S obzirom da većina građana nije previše informirana o ovoj bolesti, Službu za epidemiologiju pri Zavodu za javno zdravstvo Bjelovarsko-bilogorske županije upitali smo postoji li razlog za zabrinutost.

– Mjesta za paniku nema. Naime, lepra je slabo zarazna bolest, teško se širi, a lako liječi. Obično dolazi do promjena na koži, no bolest zahvaća i periferne živce s posljedičnim gubitkom osjeta kao i slabosti mišića. Ako se bolest ne krene liječiti na vrijeme može doći do teških komplikacija, deformiteta i invaliditeta. Lepra se liječi kombinacijom antibiotika 6 do 12 mjeseci ovisno o kliničkoj slici, no bitno je napomenuti i to da ionako slaba zaraznost u pravilu prestaje 24 sata nakon početka terapije, pojašnjava Sanja Smolčić, voditeljica Službe za epidemiologiju. 

U pravilu, lepra se prenosi kapljičnim putem dugotrajnim bliskim kontaktom s neliječenom osobom, a prema službenim podacima, posljednji zabilježeni slučaj u Hrvatskoj dogodio se prije 30-ak godina. Prvi i najčešći znak lepre je pojava jedne ili više bljeđih ili crvenkastih mrlja na koži, zatim jasan gubitak osjeta za dodir, bol ili toplinu unutar tih kožnih mrlja. Ponekad se može javiti osjećaj utrnulosti u rukama ili nogama, kao i zadebljani živci, najčešće u predjelu laktova ili koljena. 

U svijetu je trenutno najviše prijavljenih slučajeva lepre u Brazilu, Indiji i Indoneziji, no dosta oboljelih ima i u još nekim azijskim te afričkim zemljama. Drugdje se bolest javlja sporadično.

– Najvažnije je na vrijeme prepoznati oboljelu osobu i liječiti je. Također je potrebno sve bliske, u pravilu kućne kontakte obuhvatiti na način da ih se pregleda. Ako među kontaktima ima oboljelih oni se također liječe, a ako nema onda se kod njih provedi preventivna zaštita lijekom. Ti kontakti prate se pet do deset godina, ovisno o kliničkom obliku bolesti izvornog pacijenta i educiraju se na način da im se objasni da je rizik za oboljenje mali, no trebaju znati prepoznati simptome bolesti kako bi se na vrijeme liječili za slučaj da ipak razviju bolest, kaže Smolčić dodajući da globalizacija kao takva u svijetu gdje postoji povećan transport ljudi, turistički, zbog posla, ili edukacija te roba poput hrane, povećava rizik za pojavu bolesti koje na našim prostorima nisu uobičajene. 

Također, važno je naglasiti kako su u javno savjetovanje puštene izmjene i dopune Pravilnika o boravku državljana trećih zemalja u Hrvatskoj, čiji se dio odnosi na zdravstvene preduvjete za boravak, odnosno uvjetovanje rada stranim radnicima temeljem cijepnog statusa.   

– U Europi pa tako i Hrvatskoj imamo problema i što se tiče cijepljenja domicilnog stanovništva. Stoga je to svakako tema koja zaslužuje i iziskuje trajne napore i što se tiče stranih radnika, ali i domaćeg stanovništva, zaključuje epidemiologinja.