Ovu utrku završi tek 0,001 posto svjetske populacije. On ju je odradio četiri puta

Netko sanja o tome da će istrčati maraton, netko želi osvajati planine, netko pročitati na stotine knjiga, netko skuplja rijetke ploče, neki idu biciklom na more… Sve su to životni izazovi za kojih stoje brojna odricanja i upornost. U sportskom svijetu, mnogima je jedan izazov premalo, stoga odluče u jednom danu otplivati nekoliko kilometara, zatim gotovo dvije stotine kilometara provesti na biciklu i nakon toga otrčati maraton. Sve su to odlike Ironmana, utrke za one najizdržljivije. Bjelovarčanin Božo Boščić nedavno ju je uspješno odradio. Četvrti put.

Iza takvog pothvata mjeseci su znoja, krvi i suza, odricanja i mentalne snage. Čak i sve to ponekad nije dovoljno za otplivati 3,8km, otpedalirati 180 i zatim otrčati puni maraton od 42,2 kilometra.

-Pripreme za puni IRONMAN zauzmu popriličan dio života jer moraš uklopiti tri sporta – plivanje, bicikl i trčanje – uz posao, obitelj i sve ostale obaveze. Kada se sve to zbroji, odricanja su velika i tu zapravo ne sudjeluje samo sportaš, nego na neki način cijela obitelj. Putovanja, vikendi, obiteljske i poslovne obaveze često se moraju organizirati oko treninga, ili trening oko njih – tumači Boščić.

No s Ironmanom, barem iz iskustva sugovornika, nije se lako rastati.

-Nakon prvog Ironmana misliš da je samo završiti nešto nevjerojatno, a onda ga završiš i vrlo brzo počneš razmišljati koliko još možeš napredovati – kaže Boščić i dodaje da nakon svake utrke s trenerom analizira plivanje, bicikl, trčanje, prehranu i tijek utrke te se prostora za napredak uvijek pronađe.

Četvrti Ironman i ostvarenje zacrtanoga

Prostora za napredak očito je bilo, a jasan cilj bio je zacrtan. Odraditi utrku u gotovo sat vremena kraće no prošloga puta.

-Ovo mi je bila sezona trećeg i četvrtog Ironmana, a završio sam je u Cerviji ostvarenjem cilja za koji sam, s obzirom na ozljede i sve što se događalo tijekom godine, mislio da ću ga jako teško ostvariti – završiti puni Ironman ispod 11 sati. Prošle godine sam na istoj utrci završio za 11:53, a tada mi je cilj bio jednostavno spustiti se ispod 12 sati. Ove godine ljestvicu sam podignuo puno više – cilj je bio ispod 11 sati. Iskreno, s obzirom na cijelu sezonu iza mene, nisam bio siguran koliko je to realno – prisjeća se bjelovarski Ironman.

Sugovornik je, kaže, ove sezone okusio obje strane Ironmana. Ranije nije ostvario zacrtani rezultat, ali je do cilja stigao u okolnostima u kojemu mu je to značilo puno više od minutaže. Na kraju, sve se posložilo i svoj najveći sportski cilj je ostvario.

-Na kraju sam uspio i završio za manje od 11 sati. To mi je posebno drago jer sa svojih otprilike 100 kilograma baš i nisam tipična građa za sport u kojem treba 3,8 kilometara plivati, 180 kilometara voziti bicikl i nakon toga otrčati puni maraton od 42,2 kilometra – zadovoljan je sugovornik.

Plivanje kroz meduze, pedaliranje kroz kišu i šećer na kraju – maraton!

Kao da utrka sama po sebi nije dovoljno teška, situaciju su dodatno komplicirale prirodne i vremenske (ne)prilike. Odmah po početku utrke, plivalo se kroz jata meduza što je loše samo po sebi, a među 3 tisuće ljudi, izuzetno teško.

-Na plivanju smo prolazili kroz jata ogromnih meduza, stotine njih. U tom trenutku više ne razmišljaš samo kako što brže otplivati 3,8 kilometara, nego se u gomili natjecatelja (oko 3000) pokušavaš provući između njih i izbjeći da već na samom početku utrke izađeš iz mora s opeklinama – prisjeća se Boščić.

Nije lako bilo niti u drugom dijelu trke.

-Na biciklu nas je dva puta, po desetak kilometara, uhvatio jaki pljusak. Bilo je padova, ljudi su se razbijali i intervenirala je hitna pomoć. Na triatlonskom biciklu, s uskim gumama i u aero položaju, pri velikoj brzini nema puno prostora za pogrešan potez, pogotovo po jako mokroj cesti i kada je oko tebe puno drugih natjecatelja. U takvim trenucima rezultat postaje sporedan – moraš ostati smiren, prilagoditi se uvjetima i sigurno nastaviti utrku. Upravo mi je to jedna od posebnosti Ironmana – kaže Boščić i dodaje – Tijekom toliko sati gotovo sigurno će se dogoditi nešto što nisi planirao i tada puno toga više nije pitanje fizičke spremnosti, nego glave i načina na koji reagiraš kada stvari krenu drugačije.

Nakon svih nedaća tijekom plivanja i bicikliranja ide šećer na kraju – puni maraton!

A maraton je ionako priča za sebe. Otrčati maraton na svježim nogama dovoljno je teško, ali krenuti na 42,2 kilometra nakon 3,8 kilometara plivanja i 180 kilometara bicikla jedan je poseban doživljaj. Tu zapravo najbolje dolazi do izražaja ona mentalna strana Ironmana. Nakon toliko sati gotovo sve ti govori da bi bilo puno ugodnije stati, uključujući i tvoju vlastitu glavu, a ti moraš pronaći način da nastaviš – prisjeća se unutarnjih borbi sugovornik.

Što nakon Ironmana? Po četvrti put…

Nema vremena za odmor, nakon maratona i dva Ironmana, pred Boščićem  je i Ironman u Poreču.

-To je takozvana poludistanca – 1,9 kilometara plivanja, 90 kilometara bicikla i 21,1 kilometar trčanja. Kraća je od punog Ironmana, ali zato omogućuje puno agresivniji pristup i bit će mi zanimljivo vidjeti koliko mogu izvući iz sebe na toj distanci nakon cijele ove sezone – veseli se sugovornik.

-Za sljedeću godinu zasad imam uplaćen samo IRONMAN 70.3 Venice–Jesolo 2027. Na maratonu u Cerviji sam sam sebi, a i Bogu, obećao da, ako uspijem završiti ispod 11 sati, u 2027. neću ići na puni Ironman. Obećanje sam dao i cilj ostvario, tako da bi ga se sada valjda trebao i držati – kaže kroz smijeh Boščić.

Moramo spomenuti i kako se Bjelovar trenutno može pohvaliti s 2 Ironmana. Na posljednjoj utrci u taj se elitni klub sportaša upisao i Momir Ljubić.

-Lijepo je vidjeti da nas je sve više i nadam se da ćemo uskoro dobiti i trećeg, četvrtog… Pogotovo kad se uzme u obzir da ga je završilo samo 0,001% svjetske populacije! – zaključuje bjelovarski Ironman Božo Boščić i dodaje kako bi svakom preporučio da pronađe sportsku aktivnost za sebe, to ne mora biti nešto niti blizu Iron manu, bitno je da vas veseli i održava zdravima.

FOTO: Ustupio sugovornik.