“Ljudi misle da je to privilegij. Istina je potpuno drukčija”: Kako izgleda život pod 24-satnom policijskom zaštitom

Kad javnost dozna da je nekoj osobi dodijeljena 24-satna policijska zaštita, najčešće pomisli na dvojicu policajaca ili tjelohranitelja koji hodaju nekoliko koraka iza nje. No stvarnost je znatno složenija.

Dubrovački gradonačelnik Mato Franković ponovno je pod 24-satnom policijskom zaštitom nakon što je policija procijenila da postoje ozbiljni sigurnosni razlozi za takvu mjeru. Sam Franković potvrdio je da mu je zaštita dodijeljena, a u javnim istupima povezao je prijetnje s pritiscima i interesima oko donošenja novog Generalnog urbanističkog plana (GUP) Dubrovnika.

To nije prvi put da mu je dodijeljena policijska zaštita. I ranije je bio pod posebnim mjerama osiguranja, što upućuje da sigurnosne službe prijetnje njemu ne smatraju bezazlenima.

Većina građana nikada ne razmišlja koliko se čovjeku promijeni život kada država procijeni da ga mora čuvati 24 sata dnevno. Ono što izvana izgleda kao pojačana sigurnost, iznutra često znači gubitak privatnosti, spontanosti i dijela obiteljskog života.

Vijest je izazvala veliko zanimanje javnosti, ali i otvorila pitanje o kojem se rijetko govori – kako zapravo izgleda svakodnevni život osobe koju država čuva 24 sata dnevno? Može li spontano otići na kavu, odvesti obitelj na izlet ili jednostavno prošetati gradom?

Odgovore na ta pitanja potražili smo od dugogodišnjeg stručnjaka za sigurnosno-obavještajne protokole i zaštitu štićenih osoba, koji je zbog prirode svog posla želio ostati anoniman.

“Kada je nekome određena 24-satna policijska zaštita, to prije svega znači da prijetnje više nisu samo predmet policijske evidencije. Sigurnosne službe procijenile su da postoji stvaran rizik zbog kojeg država preuzima odgovornost za sigurnost te osobe. To nije mjera koja se određuje olako”, kaže naš sugovornik.

“Ljudi sa strane često misle da se netko pod policijskom zaštitom pravi važan ili uživa u posebnom tretmanu. Vjerujte mi, gotovo svatko bi se takve zaštite odrekao istoga trenutka kada bi mogao. Ona nije simbol moći, nego posljedica ozbiljne ugroženosti. A vrlo brzo shvatite da vam je uzela ono što većina ljudi smatra potpuno normalnim – slobodu da živite spontano. I upravo je taj gubitak spontanosti ono što im najteže pada.”

Objašnjava kako većina ljudi može u bilo kojem trenutku promijeniti plan.

“Odluka da nakon posla sjednete na terasu, odete drugom ulicom ili spontano odete na večeru za većinu ljudi potpuno je obična stvar. Kod osobe pod zaštitom takve odluke više ne ovise samo o njoj.”

Posebno težak dio života pod zaštitom odnosi se na obitelj. “Djeca žele normalno djetinjstvo. Žele otići na sladoled, igrati se u parku ili voziti bicikl. Supruga žele vikendom otići na izlet. Ali kada postoji ozbiljna sigurnosna ugroza, svaka takva odluka zahtijeva dodatnu procjenu.”

Dodaje kako upravo članovi obitelji često osjećaju posljedice koje javnost ne vidi.

“Nisu oni pod policijskom zaštitom zato što su nešto učinili. Ali i njihov se svakodnevni život mijenja.”

Jedna od čestih zabluda jest da policajci borave u kući štićene osobe. “To nije uobičajena praksa. Najčešće se osigurava objekt i neposredna okolica. Policijski službenici nadziru prilaze i prate sve što bi moglo predstavljati sigurnosni rizik.”

Takva prisutnost vrlo brzo postaje vidljiva susjedima. “Kada se danima ispred iste kuće ili zgrade pojavljuju policijska vozila, ljudi počinju primjećivati da se nešto događa”, kaže naš stručnjak koji iza sebe ima tisuće dana provedenih u sigurnosnim protokolima.

“Pojam ‘normalno’ poprima novo značenje. Odlazak u restoran, primjerice, zahtijeva razmišljanje o izlazima, prilazima i rasporedu prostora. Na javnim mjestima procjenjuje se okruženje. Građani to uglavnom ne primjećuju, ali sigurnosni tim neprestano promatra okolinu.”

S vremenom policijski službenici postaju dio svakodnevice. “Znaju kada ustajete, kada odlazite na posao, kada vam djeca imaju trening. Neki štićenici s njima razviju vrlo korektan odnos. Ali osjećaj da nikada više niste potpuno sami ostaje.”

Na kraju razgovora upitali smo ga kada ljudi zapravo postanu svjesni težine situacije. “Dok čitate prijetnje na internetu ili primate anonimna pisma, dio vas želi vjerovati da se ništa neće dogoditi. Kada država procijeni da vas mora čuvati 24 sata dnevno, shvatite da netko smatra kako opasnost može postati stvarna.”

Za kraj smo ga zamolili da jednom rečenicom opiše život osobe pod 24-satnom policijskom zaštitom.

Nije dugo razmišljao.

“To nije zatvor. Možete raditi, putovati i živjeti. Ali više nikada ne živite potpuno spontano. A upravo vrijednost spontanosti većina ljudi shvati tek onda kada je izgubi.”