Pored živog Todorića, oporba nas plaši uspješnim investitorom

Nazovite me ludim, ali ne bih imao ništa protiv da mali dio moje mirovine završi u nekoj od investicija Pave Vujnovca. Čovjek je pokazao da zna prepoznati trenutak i vrijednost i koliko vidim, njegove su investicije do sada pokazale zavidan povrat.

Zašto je upravo on postao babaroga kojom nas oporba plaši kada govori o mini-reformi mirovinskog sustava, nije mi baš najjasnije.

Evo jednog primjera.

Onaj tko je bio dovoljno hrabar da zajedno s Vujnovcem kupi dionice Luke Ploče sredinom 2019. godine, kada je Vujnovčeva Energia Naturalis dala javnu ponudu, danas bi na svakoj dionici zaradio 150 posto. Energia Naturalis dionice je otkupljivala po 412 kuna (zaokružimo na 55 eura), a dionica Luke Ploče prema zadnjoj trgovanoj cijeni na Zagrebačkoj burzi vrijedi 136 eura.

U međuvremenu je bila i korona i ruska agresija na Ukrajinu i svijet se općenito okrenuo naglavačke, a vrijednost većine luka je veća nego što je bila. Lako je biti general nakon bitke, ali Vujnovčeva tvrtka ostvarila je odlično ulaganje s ogromnim povratom i stvarno bih volio da je dio mog novca završio u dionicama Luke Ploče.

Dio mojeg novca, na žalost, završio je i u Ledu, Jamnici, Zvijezdi i ostalim fantastičnim firmama u koje su ulagali mirovinski fondovi, a danas ne postoje jer je krovni vlasnik bio gospodin kojega je sve to polako preraslo.

Ali, oni koji nas danas plaše uspješnim Pavom Vujnovcem, ne plaše nas vlasnikom najvećeg bankrota u regiji, Ivicom Todorićem Gazdom. Zar je moguće da kod nas postoje političari koji ne razlikuju Todorića od Vujnovca, odnosno smatraju Todorića bezopasnim, a Vujnovca opasnim?

Ako postoje, onda su to doista zadnji ljudi na svijetu kojima bih povjerio mogućnost da kroje zakone o tome na koji će način netko upravljati mojom budućom mirovinom.

Todorić, odnosno naši vrli mirovinski fondovi, uskratili su nas za dio mirovine ulaganjem u perjanice koje su same po sebi bile fantastične tvrtke, ali ih je Gazda dao pod dug da zadovolji svoju preveliku ambiciju. Kad se čitav taj prezaduženi sustav srušio kao kula od karata, potopljena su i ulaganja naših mirovinskih fondova, iako su se smatrala niskorizičnima.

Svako ulaganje sa sobom nosi određen rizik. Čak i oročenja u najsigurnijoj banci. Ulaganja su, na žalost, ponekad bolna.

Oporbi je posao upozoravati na rizike i dapače, neka to čine koliko god mogu.

Ali, zašto me plaše čovjekom koji je svoje ulaganje oplodio sa 150 posto prinosa u samo tri godine? I to ulaganja u tvrtku čije su dionice izlistane na Zagrebačkoj burzi i čije sam i ja ulaganje mogao pratiti. I usto debelo zaraditi.

Što se mene tiče, osobi koja može postići takve rezultate dao bih i više od pet posto svoje mirovine.

Foto: FAH