Brazilski nogometaši sreću pronašli u Hercegovcu: Tu želimo ostati živjeti, a Hrvatice su prekrasne…

Hrvatska – obećana zemlja! Da, pomalo čudno zvuči za državu iz koje na desetke tisuća ljudi odlaze ‘trbuhom za kruhom’. Ali izgleda da nije sve tako crno, jer ogromnu sreću u ‘Lijepoj našoj’ pronašli su Brazilci.

Blizanci Diogo i Diego treću godinu su stanovnici Bjelovarsko-bilogorske županije. Nisu ovdje došli samo radi egzistencije nego i zbog nogometa, te najljepše sporedne stvari na svijetu. Englezi su izmislili nogomet kakav danas znamo, ali Brazilci su mu dali ono nešto – dušu, tamo je taj sport religija. I tako su uvijek nasmijana braća donijeli dašak ‘sambe’ u našu županiju.

Želimo ovdje živjeti

Tek su im 22 godine, ali život ih nije mazio. Bez obzira na sve prepreke s kojima su se suočili, sretni su što imaju priliku igrati nogomet u sigurnom okruženju, u zemlji u koju su se odmah zaljubili, u državi koja ih je oduševila i zato zajedno priznaju: ‘Želimo ovdje živjeti do kraja života. Hrvatska je prelijepa.’

Santana do Araguaia, gradić od nešto više od 70 tisuća ljudi, za hrvatske pojmove – grad, ali za Brazil selo. Tu je krenuo životni put ovih mladića. Klub u kojem su tražili priliku da bi se probili bio je Agremiação Esportiva Canedense čiji su dres nosili četiri godine.

-Pola godine smo mukotrpno trenirali, igrali utakmice, a kada je sezona završila, vraćali smo se doma i radili razne poslove.-

Mislite da je u Hrvatskoj loše? U usporedbi s Brazilom, njima je Hrvatska raj na zemlji.

-Majka je učiteljica u školi, otac prodaje osiguranje, ali plaće u Brazilu…’, izjavio je Diogo i pokazao palac prema dolje.

Priznaju da financijski pomažu obitelji, isto kao što su radili dok su živjeli u toj najvećoj i najmnogoljudnijoj južnoameričkoj državi.

-Sve znamo raditi. U Brazilu smo radili na farmi krava, pa stavljali fasade na kuće… Ma sve znamo i želimo, bilo je tamo posla, ali malo novaca –  rekao je Diogo koji je u puno pričljiviji od brata.

Gazda, kako oni zovu predsjednika, u brazilskom klubu bio im je Vanderley Jose Ribeiro, a menadžer koji ih je doveo preko ‘bare’ u Hrvatsku je Vinicius Muniz.

-Uvijek ćemo im biti zahvalni što su nas doveli ovdje –

Put ih je doveo do Bjelovara gdje su donedavno živjeli. Prvi klub bio je Tomislav iz Bereka, pa Lasta Gudovac, a sada su u Hajduku iz Hercegovca gdje i stanuju.

-U Brazilu je jako puno kriminala’ – klimaju glavom i dodaju: -Ubojstava, svega, tamo po noći nema šetanja po ulicama, ali hvala Bogu mi u djetinjstvu nismo imali nikakvih problema –

I zato kod nas uživaju…

-Da, tu možemo šetati u bilo koje doba noći, ovdje se osjećamo totalno sigurno.

I atrakcija su!

Suze na spomen Brazila

-Ljudi nas pozdravljaju, pričaju s nama, nismo imali nikakvih neugodnosti, ni najmanju. Zaista nam je super.

Imaju samo riječi hvale, ali srce i dalje tuče za Brazil. S roditeljima, bratom i sestrom čuju se redovito…
-Svaki dan, baš svaki dan. Ponekad i zaplačemo. Uhvati nas povremeno depresija, nostalgija – otkrivaju blizanci.

Propuštaju obiteljska slavlja, rođendane, nije im lako zbog toga, vidi im se to na licu, emotivno su vezani uz svoje, obitelj, prijatelje, Brazil. Sve su ostavili kako bi uspjeli u Europi…

Osim majke i oca, u Brazilu su ostavili brata Douglasa i sestru Polianu…-Imali smo dvije sestre, jedna je preminula – priznao je tužnim glasom Diego.

Nismo željeli kopati po prošlosti, shvatili smo da nisu preboljeli obiteljsku tragediju, nikada ni neće…
Vratili smo se na puno ljepše teme, u Hercegovcu su pronašli sreću. Malo mjesto ih je impresioniralo, od samih ljudi, kluba, same okoline…

-Ovdje nam je najbolje do sada. Prelijepo mjesto, mirno, čisto, super, super – govorio je Diogo, a njegove riječi potvrdio je brat.
Tek su dva mjeseca u Hajduku, ali…

-Svi su prema nama divni, mašu nam kada hodamo ulicom, stekli smo puno prijatelja. I ne, nije nam dosadno, sve je blizu, i Bjelovar i Daruvar, ako želimo izaći van.

Riječi hvale imaju i za ljude iz Hajduka koji ima ove godine visoke ambicije. Za 100 godina kluba traži se naslov, četvrti u povijesti.

-Momčad je odlična, tu smo tek dva mjeseca, a brzo smo se snašli. Jako smo kvalitetni, imamo sjajnu momčad, odlične pojedince. Vjerujem da možemo do naslova – govore obojica.

Nešto ih je posebno razveselilo: -Trener Tihomir Pokopac je nevjerojatan. Nikada nismo imali tako zanimljive treninge, uživamo u svakom trenutku. Ni u Brazilu nismo radili ono što imamo kod njega. Stvarno fenomenalno. Svaki trening mi je odličan –  pričao je Diogo.

Diego se nadovezao…
-Suigrači, ma kako su nas samo dobro dočekali, stvarno smo si dobri, izlazimo zajedno van. A mladi gazda (predsjednik Tihomir Vilić op. a.), sve što nam je obećao je i ispunio. Kad god je trebalo pomoći, bio je tu.’

Nimalo im ne smeta što je Hercegovac ‘maljušan’ u usporedbi s Bjelovarom ili njihovim rodnim gradom Santana do Araguaiom.

-Sve nam je blizu, banka, pekara, kafići, igralište, park, bazeni su nedaleko od Hercegovca… Šetamo stalno.’

Nisu jedini Brazilci – nogometaši u Županiji.
-Ima nas 7-8. Naravno da se družimo, pomažemo, dijelimo savjete, kada smo zajedno priča se brazilski jezik i tada se osjećamo kao da smo u domovini’, govorio nam je Diego.

Žive sami, nije im problem obavljati kućanske poslove, a za kuhanje je zadužen Diogo.

-Kuhamo i našu hranu, znači s puno riže, mesa, povrća – pričao je Diogo, a braća ne skrivaju da obožavaju i hrvatske delicije.

Nismo ni sumnjali koji ćemo odgovor dobiti kada smo ih pitali za najdraže jelo u Hrvatskoj, istog su trenutak obojica uzviknula: ‘Ćevapi.’
Osim što igraju nogomet i rade, ovih dana krenut će sa poslom u lokalnoj tvornici za preradu krumpira u čips, a što s ostalim viškom vremena?

-Ako ne radimo i nemamo trening radimo oko kuće ili treniramo. Diego stalno trči, on baš voli trčati. Svaki dan vježbamo, znamo da je rad jedini način na koji možemo uspjeti, a od ostalih sportova volimo još mali nogomet na betoncu – jasan je bio Diogo.

Znaju i kartati s društvom iz kluba, nisu još maheri, ali svladali su ‘belu’…

-Igramo pomalo.

Pronašli su jednu sličnost s Brazilom

-Kafići, uvijek ima ljudi, ujutro odlazimo na kavu, tako je bilo i kad smo bili u Brazilu, pričamo s ljudima, družimo se. No najviše šetamo, upoznajemo mjesto u kojem živimo. Tako smo radili u Bjelovaru, a tako radimo i u Hercegovcu. Sve smo obišli…’

I njih je očarala ljepota djevojaka. Na pitanje jesu li u vezi, stidljivo su odgovorili:

-Ne, nemamo djevojku, ni ja ni Diogo. Zasad, ali polako, doći će i to. Hrvatice su zaista lijepe, to smo zamijetili čim smo došli u Hrvatsku. Osim što su lijepe, ljubazne su, uvijek sređene…’

Dobro su svladali hrvatski jezik, trude ga se što bolje naučiti pa redovito gledaju i emisije na televiziji. Očekivano, prate i hrvatski nogomet, a na pitanje imaju li omiljenu momčad s osmijehom ističu: ‘Dinamo!’

Na Maksimiru još nisu bili, ali nadaju se da će u bliskoj budućnosti pogledati neku utakmicu ‘Modrih’ ili reprezentacije.
Za najboljeg hrvatskog igrača ne dvoje – Luka Modrić!

-Kakav umjetnik, on je doktor nogometa – dodao je Diogo.

Blizanci su, ne čudi što slično razmišljaju, imaju jednake omiljene stvari i teme, ali kada je riječ o samom brazilskom nogometu, e tu su malo drugačiji.

-Moj omiljeni klub u Brazilu je Flamengo – priznao je Diogo dok se Diego nadovezao: ‘Ja sam navijač Vasca da Game.’

Ni na terenu nema sličnosti, Diego je branič, ali je trenutačno van terena zbog ozljede. Operacija je neizbježna. S druge strane Diogo je napadač, u prvenstvu je za Hajduk zabio već pet golova, neki od njih su bili ključni. Pokazao se kao istinsko pojačanje.

Hrvatska je poznata kao zemlja sa četiri milijuna izbornika, dobro, nakon zadnjeg popisa stanovništva malo ih je manje. Svi sve znaju o nogometu i suđenju. Diogu i Diegu se sviđa takav fanatizam, podsjeća ih na Brazil. A što oni misle o samom nogometu u ligi u kojoj igraju…

-Nogomet je dobar, puno dobrih igrača. Nismo nikada imali nekih problema, jer smo možda zauzeli mjesto u momčadi nekom domaćem dečku. I u Bereku i u Gudovcu te sada u Hercegovcu sve je uvijek bilo odlično. Super, baš super, no priznajemo da nam je ovdje u Hajduku sada najljepše, jer se borimo za naslov, a uvjeti su sjajni, kao i cijelo mjesto-

I to je bilo to od Dioga i Diega, dva simpatična i nasmijana brata blizanca koji su tako postali Hercegovčani… (Bjelovarski list)