Garešničanka Iva zbog nogometa se preselila u Split i postala reprezentativka Hrvatske

Kad joj je tata po prvi puta dao loptu baš nitko, pa ni on, nije mogao znati da će njegova djevojčica godinama kasnije osvajati brojne trofeje na najvišoj razini. Sićušna Iva nije bila predodređena za uspjeh s ‘bubamarom’, jer u našoj županiji ženski nogomet nije pravo ni postojao.

Djevojčice su gurane u druge sportove, nije bilo izbora, ali… Između Ive i lopte to je bila ljubav na prvi pogled koja nikad nije nestala, nego je bivala iz dana u dan sve jača. Lopta joj je prvo bila igračka, a zatim nerazdvojna prijateljica zbog koje je kao tinejdžerica napustila sigurnost roditeljskog doma kako bi ostvarila san. I ostvarila ga je te ga živi, svakim danom, a roditelji su ponosni…

Kako je krenuo tvoj nogometni put s obzirom da u našoj županiji ni danas nema registriranih ženskih nogometnih klubova, a nije bilo ni kada si počinjala?

‘Od malih nogu uvijek mi je igračka bila nogometna lopta, u dvorištu bi provodila vrijeme samo s loptom dok nisam malo porasla pa sam s dječacima igrala po livadama i školskim igralištima. Otac mi je bio nogometaš pa sam vjerojatno ljubav prema nogometu pokupila od njega. Počela sam igrati u NK Garić u Garešnici sa dječacima gdje mi je prvi trener bio Bojan Žalac sve do mog odlaska u ženski nogometni klub 2008.godine.’

Tko je imao utjecaj na tebe – roditelji, drugi članovi obitelji ili prijatelji i okolina? Sjećaš li se trenutka kada si roditeljima rekla da želiš igrati nogomet i njihove prve reakcije?

‘Sigurno da su roditelji imali utjecaj iako su na početku bili skeptični, ali nakon svih mojih bježanja iz kuće na igrališta s vremenom su popustili i bili mi ogromna podrška na mom nogometnom putu. Prihvatili su onoga trenutka kad sam se vratila kući s medaljom oko vrata, a njima sam rekla da idem na dječje igralište, a zapravo sam otišla na turnir sa svojim vršnjacima na nogometno igralište NK Garić.’

Što je bilo presudno da ozbiljnije zaigraš nogomet? Koji ti je bio prvi klub u kojem si registrirana, kako je došlo do kontakta?

‘Formirala se ekipa od djevojčica koje su bile iz Grubišnog Polja, a u osnovnoj školi su svi znali da igram nogomet pa je učitelj tjelesnog iz istoimenog grada stupio u kontakt s mojim učiteljem i tako sam otišla sa ostalim djevojčicama na turnir u Lepoglavu. Tamo sam dobila nagradu za najbolju igračicu i najboljeg strijelca i tu sam zapela za oko trenerima iz ŽNK Agram iz Zagreba. Oni su nakon toga stupili u kontakt s mojim ocem te se dogovorili da dođem na par treninga u Zagreb i tako je moj nogometni put započeo.’

Gdje si sve igrala?

‘Igrala sam šest godina u zagrebačkom ŽNK Agram, zatim jednu godinu ŽNK Osijek, a sada sam već devet godina u ŽNK Split’.

Znači devet godina u Splitu, postala si Splićanka ili se osjećaš i dalje kao Gareščanka? Nedostaje li ti tvoj grad, prijatelji i obitelj koje si tamo ostavila? Koliko često navraćaš u Garešnicu? Što ti baš ono najviše nedostaje?

‘Naravno da ću zauvijek biti Gareščanka ma koliko god godina živjela u Splitu. Sigurno da mi nedostaju roditelji, sestra, baka i djed, ali stalno smo u kontaktu, a i oni često dođu na moje utakmice kad igramo negdje gore. U Garešnicu dođem 2-3 puta godišnje, obično za blagdane i tijekom ljetne pauze. Najviše mi nedostaju mamina i bakina kuhinja.’

Iako si uspješna nogometašica veliku pozornost pridaješ obrazovanju. Svjesna si da nogometna karijera ne traje vječno…

‘Pohađala sam osnovnu i srednju školu u Garešnici (Turističko-hotelijerski komercijalist), kad sam došla u Split upisala sam kineziološki fakultet – smjer kondicijski trener, ali zbog poslovnih i sportskih obaveza sam pauzirala školovanje do završetka nogometne karijere. I kroz osnovnu i srednju školu nastavnici su imali razumijevanja i izlazili mi u susret s odgovaranjima po dogovoru.’

U ženskom nogometu i na ovoj profesionalnoj razini ne vrti se velik novac, barem ne u Hrvatskoj. Uz nogomet imaš i posao…?

‘Moj klub ŽNK Split je svim igračicama osigurao pristojna primanja, stanove te hranu kako bi imali što bolje uvjete za posvetiti se treniranju. Već više od pet godina radim u restoranu HNK Hajduk.’

Kako je na poslu, izlazi li ti se u susret oko treninga i utakmica? Kako se prema tebi ponašaju poznati Hajdukovi nogometaši?

‘Na poslu mi je jako dobro, svi su jako susretljivi što se tiče mojih izostanka zbog klupskih obaveza, jer vjerojatno da nisu toliko susretljivi ne bih mogla uskladiti nogomet i posao. Svakodnevno se susrećem s Hajdukovim igračima, naravno uvijek je tema nogomet zbog čega imam i jako dobar odnos s nekolicinom igrača. Svi su oni dobri ljudi i gušt je raditi s njima.’

Sanjaš li o odlasku u inozemstvo gdje je puno ozbiljniji novac?

‘Imala sam par inozemnih ponuda ali nikad nisam letjela za novcima, mene motivira dobra ekipa i lijepi grad kao što je Split i nije bilo potrebe mijenjati život koji sam stvorila ovdje i s kojim sam zadovoljna.

Pratiš li strane ženske nogometne lige?

Ženske lige samo ponekad uspijem pratiti, ali zbog svojih poslovnih i privatnih obaveza to je jako rijetko.’

Odnose li se nogometaši nekako visoko prema nogometašicama?

‘Iz mog iskustva ne bih rekla da se odnose visoko. Dapače, ja imam pozitivna iskustva jer čak i prate neke ženske ekipe, znaju često pitati kakvi su bili rezultati za vikend i uvijek ima dosta komentiranja na tu temu.’

Kakva je posjeta utakmica? U Engleskoj igraju pred 40, 50 tisuća ljudi, u Španjolskoj je na ženskoj utakmici Barcelone i Reala je bio rekord sezone sa 91.553 gledatelja. Što se mora promijeniti u svijesti ljudi da dolaze više na ženski nogomet u Hrvatskoj?

‘Ima li gledatelja? Ovisi protiv koga igramo, većinom ljude zanimaju malo jače ekipe pa se na derbijima skupi više ljudi. U Hrvatskoj je ženski nogomet dosta nerazvijeniji nego vanka. U inozemstvu je to sve drugačije, ženske ekipe su popraćene kao i muške, dok se kod nas na tribinama skupljaju većinom prijatelji i obitelji igračica, trenera…Mislim kad bi mediji malo više popratili rad i trud cura da bi se dosta popravila situacija i možda bi se ljudi zainteresirali za ženski nogomet.’

Kako bi karijera sportaša bila savršena i potpuna, potrebni su trofeji, a ti si ih se naosvajala…

‘Sa Osijekom imam po jedan Kup i prvenstvo, a sa Splitom četiri Kupa i tri prvenstva.’

Jesi li s hrvatskim klubovima zaigrala u Uefinim natjecanjima, koja je razlika između najboljih ekipa iz Europe i naših najboljih klubova? Kako taj jaz smanjiti?

‘Igrala sam četiri Lige prvaka (jedna sa Osijekom i tri sa Splitom). Utakmice Lige prvaka su poseban osjećaj i dođe nam kao nagrada za borbu tokom cijele sezone. U grupnim fazama što smo igrali razlika u kvaliteti ekipa je različita, dobili smo klubove za nivo jače od nas i za nivo slabijeg od nas, tako da smo u tim grupama bili zlatna sredina iako mislim da se iz godine u godinu uz skupljeno iskustvo uskoro možemo nadati iskoraku.’

U reprezentaciji si upisala 12 nastupa. Jesu li roditelji bili ponosni, kada si debitirala za A vrstu (14. lipnja 2019 debi., prijateljska utakmica s Bugarskom)?

‘Prošla sam sve reprezentativne uzraste i osjetila kako je nositi sveti dres. To je jedan poseban osjećaj i velika čast i naravno da su svi moji bližnji bili jako ponosni i sretni što sam dio reprezentacije.’

Koja je tvoja prava pozicija na terenu?

‘Najbolje se osjećam na poziciji lijevog beka, iako sam prije znala zaigrati krilo ili veznog.’

Najdraži gol i utakmica?

‘Najdraži gol mi je protiv ŽNK Osijeka koji sam zabila direktno iz kornera jer sam tim pogotkom pomogla ekipi za osvajanje prvog prvenstva ŽNK Splita (2019., čime je prekinuta dominacija ŽNK Osijeka duga 12 godina op. a.).’

Jesi li doživjela neku neugodnost od strane gledatelja?

‘Nažalost da, u Osijeku, kada su nas od samog dolaska na teren do završetka utakmice navijači nazivali pogrdnim imenima i dosta nas vrijeđali.’

Navršila si prije nekoliko dana (27. studenog) 28 godina. Pred tobom je još dosta godina igranja. No znaš li koliko još misliš profesionalno igrati, vidiš li se u nogometu i nakon što zaključiš igračku karijeru?

‘Igrat ću dok me zdravlje bude služilo i dok budem mogla kombinirati posao i sport. Sigurno da se vidim i nakon završetka karijere u nogometu kao trenerica.’

Možeš li opisati svoj jedan dan u životu kada imaš trening s obzirom na radne obveze, znači od ustajanja i doručka pa sve dok ne zaspiš?

‘Ustajanje u 6.20, doručak i odlazak na posao od 7.00 do 14.00 nakon kojeg odlazim na trening koji je u 14.30 do 16.00, nakon toga počinje moje slobodno vrijeme, osim u slučaju ako se ne moram vratiti raditi ili ako nije period priprema pa imam po 2 treninga u danu.’

Koji je razlog zašto kod nas u BBŽ nema ženskog kluba, cure koje su talentirane idu u druge županije, recimo No Limit Tvin iz Virovitice)?

‘Već dugo vremena sam u Splitu pa ne znam kakvo je stanje u županiji po pitanju interesa za ženske klubove, ali uz malo truda i dobre volje mislim da se može stvoriti jedna lijepa priča u županiji.’

Imaš li nadimak i kako si ga dobila?

‘Mini – čim sam došla u Split imala smo druženje sa suigračicama koje su me zezale zbog moje visine i nazvale me Mini i tako sam ostala u staroj ekipi, a u klubu i među sadašnjim suigračicama sam Buki po prezimenu.’

KRATKO O SEBI

Nogometni uzor? Marcelo
Uzor općenito u životu? Moji roditelji
Najdraži Hajdukov nogometaš? Stefan Simić
Najdraži domaći klub? HNK Hajduk
Najdraži strani klub? Real Madrid
Najbolji strani nogometaš? Marcelo
Omiljeno jelo i piće? Lazanje i voda
Hobi? Pikado
Omiljeni sport, poslije nogometa? Tenis
Kako provodiš slobodno vrijeme? Ispijajući kave sa prijateljima, šetnje uz more i na Marjanu
Imaš li brata ili sestru? Da, imam sestru Doru.

Prvi trener Bojan Žalac o Ivi: Bila je izrazito talentirana!

Odgovor na pitanje kakva je Iva bila kao nogometašica prvih godina igranja, ali i kao osoba, potražili smo kod Bojana Žalca, njenog prvog trenera iz NK Garića.

‘Iva je svoje prve ozbiljnije nogometne korake napravila u Školi nogometa NK Garić. Otac joj je bio dobar nogometaš, također ljevak fine tehnike od kojeg je i naslijedila nogometne gene. U tadašnje doba kod nas nije bilo djevojčica koje su trenirale nogomet pa na početku nije bio pretjerano sretan da igra s dečkima i morao sam ga uvjeravati jer je bila izrazito talentirana’, otkrio nam ovaj stručnjak koji je i danas u omladinskom pogonu garešničkog kluba.

‘Izvan terena je bila pristojna i dobro odgojena djevojčica, a na terenu ju je krasila borbenost, fina tehnika i dobar udarac, te se više nego ravnopravno nosila s dječacima s kojima je igrala. Zbog njenih ljudskih i nogometnih kvaliteta, muški dio ekipe ju je odlično prihvatio. Nakon kratkog vremena prešla je u ženski NK Agram u Zagrebu i poslije joj je karijera išla uzlaznom putanjom.’

Iako je na garešničkom području bilo mnogo odličnih nogometaša Bojan nam je želio nešto istaknuti:

‘Usudio bih se reći da je postigla daleko najveće uspjehe od svih nogometaša/ica s područja Garešnice i šire. S ponosom njen reprezentativni dres krasi zid društvene prostorije NK Garić.’

BROJKE

49 golova zabila je u dresu Splita u 183 utakmice

12 utakmica upisala je za hrvatsku A reprezentaciju

9 domaćih trofeja osvojila je sa ŽNK Osijek i ŽNK Split (4 prvenstva i 5 Kupova)

(Bjelovarski list)