Daruvarski planinari Bedaci sve su samo ne bedasti. Evo zašto!

PODIJELI S PRIJATELJIMA!

U nedjelju, 11. prosinca obilježava se međunarodni dan planina, a tim povodom, u daruvarskoj knjižnici organizirali su brojna zanimljiva predavanja. Između ostalih, planinar Narcis Smojver pričao je više o planinarima Bedacima. Zbog zanimljivog imena odlučili smo od njega saznati što to ti planinari rede i zašto se tako zovu?

Planinarsko društvo Petrov Vrh Daruvar, već dvije i pol godine ima skupinu planinara, šaljivo nazvanih Bedaci. I da, veliko je slovo namjerno, kako netko ne bi mislio da doista postoje neki bedasti daruvarski planinari, već je to njihov naziv za ludo pozitivne avanturiste koji vole, žele i moraju (zbog onog osjećaja duboko u sebi) u kratkom vremenu hodati jako dugačke relacije.

– Mislim da u Hrvatskoj nitko ne radi ovakve stvari kao mi, znam da postoje trailovi, ali to nije isto kao ovo naše hodanje. Razlika je u tome da mi hodamo četiri ture godišnje na duge pruge. Po tome smo jedinstveni. To znači 50 ili više kilometara. Možda se volimo šaliti oko našeg imena i zafrkavati, ali iz te zafrkancije rođene su ozbiljne ture. To su ture koje traju 15 ili 16 sati, a za Đakovo smo hodali duže od 2 dana, nije to zbilja zafrkavanje – priča Smojver, koji napominje da ne može svatko biti Bedak.

– Mi imamo svoje Bedačke štatute, da bi se ušlo u našu grupu, zainteresirani moraju proći dvije ture duže od 50 kilometara i ne može samo netko doći i reći da želi proći 15-20 kilometara i postati Bedak. Za to se mora nešto žrtvovati. Bit svega je ispipavanje vlastitih granica – pojašnjava.

On sam, planinari godinama. I kaže da je ideja o dugačkom hodanju započela 2020. godine kada su planirali osvojiti jedan vrh od 4 tisuće metara. No, tada je došao lockdown, i nije se moglo nikamo osim u najbližu prirodu. Pa je on odlučio, ako već ne može hodati u visinu, da može hodati u dužinu. I nije to za njih bila novost, planinari jednostavno vole dugo hodati. Malo su razmišljali koju će to dugačku turu odraditi i odlučili se za Pakrac.

– Prva tura je bila od Daruvara od Pakraca, a mi smo se potrudili da ishodamo 50 kilometara, dakle, odlučili smo da nećemo ići cestom već dužim putem. To smo napravili 21. lipnja 2020 i kiša je padala cijeli taj dan, nije stala. Bilo je dosta naporno, putovali smo iz Daruvara do Omanovca 11 sati. I sad, ja sam kasnio za svima, jer mi nije baš bilo jednostavno. Kad sam došao na Omanovac s ostatkom ekipe, oni koji su došli ranije već su se presvukli. I ja im kažem: hvala vam što ste došli, super ste to odradili, ali evo, mi idemo još do Pakraca, pa ćemo od tamo vlakom u Daruvar. E kad sam to rekao, ljudi su odgodili svoje prijevoze i rekli da i oni idu do Pakraca. I ta tura je bila posebna. Da je bila po sunčanom vremenu, tko zna je l’ bi bilo Bedaka. I nakon nje smo si mislili, e ako smo to preživjeli, što bi još mogli preživjeti? – priča nam i dodaje da su zapravo nakon nje i osmislili svoje ime Bedaci.

– Kasnije su komentari bili, to ne može netko normalan napraviti, a Tamara Banfić, jedna od planinarki, rekla je da to mogu samo bedasti ljudi. I tu smo zaključili da se zovemo Bedaci, a ona je postala naša kuma – priča nam kroz smijeh.

I tako su Bedaci, koja je danas grupa od 15-ak ljudi čiji je prosjek godina oko 50, već odradili brojne rute.

– Treba naći motiv, nije fora samo hodati 50-60 kilometara. Zato sam ja predložio da svake godine napravimo neku drugu dugu stazu kojom ćemo povezati Daruvar i neki drugi grad. Bili smo do sad u Novoj Gradišci, Pakracu, Đakovu, a iduće godine idemo u Viroviticu. Staza do Gradiške od 60 kilometara je oke, a ista ta dužina, od našeg Petrovog vrha do Petrovog vrha na Krndiji je puno napornija i teža i trebalo nam je tri sata više da ju završimo. Dakle, dosta toga ovisi o konfiguraciji terena – priča nam Smojver i napominje kako primaju sve koji mogu proći minimalno dva puta neku njihovu rutu.

No, napominje, nije stvar samo prolaska rute, teži se tome da se taj planinar na putu zbliži s ostalima i postane dio grupe. I naravno, da svi oni iskušaju svoje granice.

– Otprilike, treba nam 16-17 sati za 50 kilometara. Imamo tu stazu Sedam vrhova po zapadnom Papuku, prvi put smo ju hodali 19 i pol sati, a sada ju prođemo za 17 i pol. Bit svega je iskušati vlastite granice i vidjeti koliko možeš. Ponosni smo na svoje ture i znamo da to ne rade baš svi. Zbog njih se osjećamo malo drugačije. Mi smo dio planinarskog društva, ali radimo malo neobične stvari ako pitate neke druge planinare – dodaje i pojašnjava da za hodanje poput ovoga ne treba neka posebna oprema, već samo malo volje, želje i puno kondicije. A je li naporno šetati tako dugačkim rutama?

– Ovisi o stazi i čovjeku. To je vrlo individualno. Dio ekipe je i dalje pun energije nakon puta, dio ne. Ima staza koje su duge, ali ne umaraju previše. Staza Sedam vrhova, koja je duga samo 50 kilometara, mene osobno iscijedi jer ima baš velike visinske razlike. Ili kad smo na primjer, išli do Đakova, to je bilo 140 kilometara, to sam prohodao bez problema, bez obzira na duljinu. Mislim, ovisi to o dosta faktora, poput toga kako se vi osjećate taj dan, ali najviše ovisi o težini staze – pojašnjava nam sugovornik.

Put u Đakovo, priča nam, nije bio lak jer su sve te kilometre prešli u 50 sati, uz tek tri sata sna. Ali treba iskušavati što se sve može.

– Cilj probati napraviti nešto drugačije od ostalih. Nije neki izazov ono što svi mogu. Nije sramota odustati i svatko od nas kad misli da ne može, odustane od tog hodanja, privremeno. Ali lijepo je iskušavati se – zaključuje priču Smojver.

FOTO: Facebook Planinarsko društvo Petrov vrh Daruvar


PODIJELI S PRIJATELJIMA!