Bjelovarska bolnica ima divne sestre i tehničare, upoznajte dvoje od njih

– Kada sam razmišljala o svom budućem zanimanju, uvijek mi je želja bila biti medicinska sestra. Nikada se nisam vidjela u administraciji i među papirima. U to vrijeme upisati medicinsku školu je bila stvar prestiža, ali i ulaznica za jedno predivno zanimanje. I dan danas svoje zanimanje ne bih mijenjala ni za koje drugo – ovim riječima Vesna Vencl, v.d. voditelja zdravstvene njege bjelovarskog Centra za hemodijalizu nakon 35 godina radnog staža govori o svom zanimanju – zanimanju medicinske sestre koje upravo danas obilježavaju svoj dan. Iako je ovo zvanje do prije 10 ili 20 godina bilo pomalo u sjeni, danas one više nisu pomoćna radna snaga. Sestrinstvo je postalo profesija koja ima svoj zasluženi status, a danas je posve jasno da zdravstveni sustav bez njih ne bi mogao funkcionirati.

U bjelovarskoj bolnici zaposleno je 350 medicinskih sestra i tehničara, a ovo je priča o njih dvoje Vesni Vencl i Goranu Obrazoviću. Oboje su djelatnici Centra za hemodijalizu bjelovarske bolnice u kojoj pacijentima pomažu od svojih prvih dana radnog staža. Nakon nekoliko desetljeća posvećenih ovoj profesiji, i danas s osmijehom pristupaju svakom pacijentu, a mladim generacijama su najbolji mogući uzori.

Velika obitelj

– Raditi upravo na ovom odjelu je predivno. Dijaliza je specifična. Mi ovdje ne možemo funkcionirati kao pojedinci, već kao tim. Osim medicinskog dijela, na dijalizi imamo i tehnički dio jer s uređajima za dijalizu zaista treba znati raditi. Tehnologija je otišla naprijed, a mi moramo pratiti najnovije trendove. Nekada su to bile obične dijalize uz malu dijagnostiku. Sada je to skrb o bolesniku u svim aspektima njegova života – i zdravstvenog i privatnog. Naši bolesnici su kod nas svaki drugi dan. Mi smo prvi koji ćemo im pomoći oko svih njihovih zdravstvenih problema. Dijelimo sve. Zajedno čekamo novi bubreg, zajedno se veselimo uspješnim transplantacijama. Mi smo zaista jedna velika obitelj. I mi kao kolektiv i naši pacijenti. Poznamo se u dušu – ističe sestra Vencl dodajući kako rad na dijalizi zahtjeva određene vještine, a medicinske sestre moraju biti posebno educirane.

– Ljubav prema ljudima je glavna osobina koju svaka medicinska sestra treba imati. Bez toga je nemoguće raditi ovaj posao, a s ljubavlju svakodnevni izazovi postaju lakši. Na kraju dana, najvažnije je znati da smo pomogli čovjeku kojemu je naša pomoć bila potrebna – naglašava ova prvostupnica sestrinstva s kojim na odjelu dugi niz godina radi i Goran Obrazović za kojega će mnogi reći kako je sinonim za bjelovarsku dijalizu i koji je kroz svoj radni vijek brojne mlađe kolege upoznao sa svim tajnama ovoga poziva.

Divan poziv

– Kada je odjel oformljen, to je bio jedan sasvim drugi svijet. Nekada smo najviše koristili papir i olovku. Aparati nisu bili ni blizu sofisticirani kao danas. Mi smo morali izračunati koliko želimo da pacijenti izgube i znati na koji način ćemo to napraviti. Dakle, prvi zadatak je bio izračunati pa onda sve poštelati, a nakon toga i sve kontrolirati jer to su bili stari aparati koji nisu imali nikakvu kontrolu osim nas. Današnji aparati su vrlo precizni i moderni. Mi im zadamo parametre, a oni će sve odraditi sami. Naša zadaća je paziti na pacijenta. Naime, dijaliza znači četiri sata izvantjelesnog krvotoka tijekom kojih bi krv trebala 20 puta procirkulirati kroz umjetni bubreg da bismo mogli govoriti o kvalitetnoj dijalizi. Sve to sestra mora kontrolirati kako nešto slučajno ne bi krenulo u neželjenom smjeru – pojašnjava Obrazović koji se u bjelovarskoj bolnici zaposlio prije 41 godinu, a ove godine odlazi u zasluženu mirovinu. Kada se okrene, ističe, svoj poziv ne bi mijenjao ni za koji drugi, a život posvetiti medicini i pomaganju drugima za njega je bio posve logičan slijed.

– U obitelji imam medicinske radnike, a vjerujem da su oni bitno utjecali na moju odluku da postanem medicinski tehničar. Nikada nisam imao želju raditi bilo što drugo. Gledajući svoju rodbinu, bilo mi je posve normalno raditi baš ovo i nastaviti tradiciju. Siguran sam da nisam pogriješio. Nikada nisam požalio svoju odluku, no ovo je posao koji iscrpi čovjeka. Bolnici i pacijentima sam dao sve što sam mogao, a sada je došlo vrijeme za mirovinu. Ovo je divan poziv za sve one koji osjećaju empatiju prema čovjeku koji treba našu pomoć. Osmijeh i „Hvala” koje čujemo od pacijenta nadoknade sve ono što smo uložili. Naravno, što se tiče rada na našem odjelu, najljepše je kada se pacijent javi i kaže „Ja mokrim.” Možda zvuči jednostavno, ali njima je to sve. Tu radost dijelimo jer kroz vrijeme svi mi postajemo jedna velika obitelj – ističe Obrazović, a njegove riječi potvrđuje i sestra Vencl.

– Najljepši osjećaj svima nama je kad su naši pacijenti transplantirani, kada je dobiju bubreg. To je kruna našeg posla. Nažalost, naš poziv ima i drugu stranu medalje i manje lijepe trenutke, a to je svakako kada nam dođu mladi pacijenti. No mi smo tu i kada je lijepo i kada je teško. Naša zadaća je pomoći svakom pacijentu. Imamo i znanja i ljubavi, a to je ono bez čega ne bismo mogli raditi ovaj posao – zaključuje sestra Vencl.

 

Ovaj članak sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.